Neven Ušumović: HAGIOGRAFIJE ŽENSKE PATNJE / Szilárd Borbély

6. travnja 2019. | Prevedena knjiga, Tekuća kritika
Slika

 

HAGIOGRAFIJE ŽENSKE PATNJE 

SZILÁRD BORBÉLY: TIJELU: Ode i legende, Oceanmore, Zagreb, 2018., 184 str. Naslov izvornika: A testhez: Ódák és legendák. S mađarskoga prevela: Lea Kovács.

 

Zahvaljujući prevoditeljici Lei Kovács i Nakladi OceanMore, i hrvatski čitatelji imaju priliku upoznati nemilosrdan, okrutan, a istovremeno duboko suosjećajan i religiozan pjesnički jezik Szilárda Borbélyja.

Premda je Borbély svjetskoj književnoj javnosti, pa tako i hrvatskoj, poznat kao pisac romana „Nevoljnici – Zar je Mesija već otišao?“ (prev. Xenia Detoni, OceanMore, 2016.), njegova važnost još je veća i zaista nezaobilazna u kontekstu suvremene poezije. Prepjevom Borbélyjeve pjesničke zbirke „Tijelu“ (A testhez, mađarsko izdanje, 2010.), Lea Kovács uvrstila je hrvatsku književnu javnost među prve u svijetu koja bitan dio njegova opusa može čitati na vlastitome jeziku, štoviše hrvatski je prijevod prvi cjelovit prijevod ove zbirke u svijetu!

Najveći mađarski književnici, kao što su nobelovac Imre Kertész i László Krasznahorkai, iskreno su se divili Borbélyjevoj književnosti.

Tragična sudbina njegove obitelji i njegova prerana smrt (počinio je samoubojstvo u pedeset i prvoj godini, 2014.), tamna je pozadina njegova pisanja, koja mu daje potresnu težinu. Govorio je: „Uvijek je prvo život, a potom dolazi književnost.“ Ili, drugom prilikom: „Nažalost, sve što sam dosad napisao postalo je previše mračnim i previše tužnim. A nisam tako želio. Nisam to tako zamislio, uopće to nisam tako zamislio. Ali, nažalost, nije mi dana laka sudbina, za kojom sam uvijek žudio.“.

Riječ je o poeziji koja čitatelja ne može ostaviti ravnodušnim i koja ga suočava s najtežim pitanjima suvremenosti: neiskazivošću traume, granicom ženske patnje, tegobama porođaja, odnosno majčinstva, kao i, u konačnici, s nedomislivošću posthumane perspektive koja nam se približava. Sve su ove teme neizbježno povezane s tijelom i jezikom, a snaga pjesničke zbirke „Tijelu“ posebno je u tome što u svakom pogledu ide u krajnosti, do kraja: junakinje ovih pjesama progovaraju iz krajnjih egzistencijalnih situacija, a pjesnički se jezik lomi o vlastite granice: o ograničenost pjesničke tradicije, neiskazivost tjelesne i duševne patnje, kao i nemogućnost prijevoda Božje zamisli.

Borbély u podnaslovu zbirke imenuje tradicionalne pjesničke oblike – ode i legende – u kojima i protiv kojih ispisuje stihove, dajući tim oblicima – vrlo bitnima za mađarsku srednjovjekovnu i baroknu književnost (koju je i sam istraživao i predavao na Sveučilištu u Debrecinu) – novo značenje i nove sadržaje, održavajući i istovremeno rušeći versifikacijska i tematska pravila i poveznice tih oblika.

Ode u Borbélyja tematiziraju smisao i vremenitost oblika općenito, gramatike, jezika, „omota“ i anatomije tijela, te čine izrazito apstraktnu stranu ove zbirke; stihovi Borbélyjevih oda puni su (disonantnih) suzvučja, ritmičke monotonije, ali i oštrih rezova u sintaksi književnoga jezika.

Legende samo u manjemu dijelu iznova „prepričavaju“ hagiografije svetoga Franje i Nikole, svete Barbare i Margarete, većinom se pak baveći potresnom sudbinom mađarskih Židovki u vrijeme holokausta i suvremenim traumatskim ispovijestima Mađarica koje su se odlučile za pobačaj ili, pak, uza sve pokušaje nisu mogle roditi zdravo dijete.

Čitatelj postupno uočava značenjske poveznice između legendi i oda: naime, dok ga prve – ispripovijedane u prvome licu, ali kao iz neke „svetačke“, prosvijetljene udaljenosti – doslovno tjeraju u plač, druge mu daju mogućnost „teorijskoga“ promišljanja i neusporedivu lucidnost.

Prevoditeljica knjige, Lea Kovács, bila je pred velikim izazovom kako vlastitim jezikom i pomoću književne tradicije hrvatskoga jezika artikulirati sve bitne dimenzije kojima se autorova poetika obraća. U njezinim prepjevima nalazimo jasne znakove posvećenosti svim dimenzijama pjesničkoga jezika: metrici, asonancama i aliteracijama, rimi, cezurama, citatima, arhaičnim jezičnim sastavnicama, kolokvijalnome načinu govora, gramatičkim nepravilnostima…

O širini i samosvijesti pristupa prevođenju Borbélyjeve poezije puno saznajemo iz pogovora kojim je prevoditeljica pridonijela „dodatnoj vrijednosti“ hrvatskoga izdanju.

Evo kako Lea Kovács opisuje pjesnički jezik legendi za koji je morala pronaći prikladna rješenja: „Trauma se u Borbélyovim proznim pjesmama ne očituje samo na razini sadržaja nego i jezika: rastvaranje sintakse, razlomljen jezik, gramatički nepravilni oblici, izostavljanje ili gomilanje gramatičkog člana, nizanje istih padežnih nastavaka s rimom ili asonancom, ostavljaju dojam monotonije, kratke rečenice koje djeluju ravnodušno...“.

Da, Borbélyjeva je zbirka pokušaj da se tijelu „dade“ jezik, ali jednako tako i jeziku tijelo; no, pritom se njegovi lirski subjekti bore za odmak od tkiva pjesme, dapače, već govore s distance koja upućuje na zagonetnost postojanja usprkos pretrpljenoj boli, na ono neizgovorivo, bezoblično, bestežinsko i tamno. To je Borbélyjeva veličina: krajnja tenzija prevođenja u poeziju onoga što je neprevedivo i neizrecivo tvori njegovo pismo, iz pjesme u pjesmu upućujući na nemoć, čak potrošenost jezika, zbog čega taj Jezik, međutim, nije manje okrutan, dapače – on sve to više pustoši vlastitom samopokrenutosti i samoživosti.

Prevoditeljica nije ustuknula: njezin prijevod poezije Szilárda Borbélyja velik je podvig za hrvatsku književnu kulturu, poziv na preispitivanje onoga što danas smatramo poezijom i književnim pisanjem. Zbog svega navedenog, mlada prevoditeljica Lea Kovács (Vukovar, 1981.) za ovaj je prepjev zasluženo dobila priznanje Odbora Nagrade „Iso Velikanović“ Ministarstva kulture Republike Hrvatske.

 

(Neven Ušumović © IO DHK)

Podijelite članak