Livija Reškovac: KUBANSKA POVIJEST IZ „PRVE RUKE" / Miguel Barnet

KUBANSKA POVIJEST IZ „PRVE RUKE“

MIGUEL BARNET: ISPOVIJEST JEDNOGA ROBA, Alfa, Zagreb, 2017., 260 str. Prijevod djela: Biografía de un cimarrón. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić.

Takvi jedinstveni načini pripovijedanja imali su svoju dinamičnu društvenu ulogu. Na prikladan način zalazili su u organsku cjelinu, nisu odvajali bljeskove mašte od stvarnih, vjerno ispričanih događaja. Naprotiv, u toj organskoj cjelini ispreplatali su se i brkali ma-šta i razum. To je bila umjetnost. (str. 213)

Nakon boravka izaslanstva DHK-a (Dubravko Jelačić Bužimski, Željka Lovrenčić i Boži-dar Petrač) na Kubi u prosincu 2016. g. ostvarena je suradnja s UNAEC-om (Udruženje kubanskih književnika i umjetnika) i dogovor o uzajamnome prevođenju književnih djela. Tako smo u izdanju „Alfe“ dobili nekoliko izvrsnih i, za naše književne prilike, nemjer-ljivih prijevoda kubanske književnosti – radom prevoditeljice Ž. Lovrenčić i pod ured-ništvom B. Petrača. Jedna od knjiga je roman – svjedočanstvo Ispovijest jednoga roba, jednoga od najznačajnijih živućih latinoameričkih književnika i predsjednika UNAEC-a, Miguela Barneta.

Budući da nam kubanska književnost nije toliko bliska (ni zemljopisno niti kulturno), re-cimo nekoliko riječi o samome autoru. Miguel Barnet (La Havana, 1940.) poznati je ku-banski književnik i antropolog (neka su mu djela: Ispovijest jednoga roba /proza/, Rac-helina pjesma /proza/, Drago kamenje i paun /poezija/, Kubanski rukopisi /putopisi/ itd.), ovjenčan međunarodnim književnim nagradama (Međunarodna književna nagrada, Trst, 2005.; Međunarodna nagrada Camaiore, 2006.; Nagrada za poeziju Akademije Emi-nescu, 2011. i dr.) i počasnim sveučilišnim doktoratima (Craiova u Rumunjskoj, La Sa-pienza u Rimu i Istočno sveučilište na Jukatanu, Meksiko). Preveden je na mnoge svjet-ske jezike, a Ispovijesti su doživjele mnoga izdanja na brojnim jezicima (Do danas ima točno šezdeset i četiri izdanja – kaže autor davne 1997.) i znatnu svjetsku čitateljsku i kritičarsku recepciju. Prvi su put na Kubi objavljene 1966. i sada ih, nakon više od pola stoljeća, imamo u hrvatskome prijevodu.

Zbog čega je ovaj roman doživio takvu recepciju? Nekoliko je razloga tomu. Prvo, djelo je napisano u obliku svjedočanstva, naime Barneta je, kao mlada antropologa, privukla novinska vijest o ljudima starima preko stotinu godina, preživljenicima ropstva (1) i Rata za neovisnost (2), pa je tako došao do Estébana Monteja (104 godine), bivšega odbjegloga roba i sudionika rata. Roman je utemeljen na njegovim svjedočanstvima, tj. prepri-čavanju njegova života zabilježenoga tijekom mnogih razgovora. Montejo je bio sve – samo ne običan starac, pa tako roman, odnosno velika pripovijest (zabilježena na papiru i magnetskim vrpcama) donosi povijest jednoga razdoblja ispričanu bez cenzure (gra-đanske ili povijesne), iskreno, izravno i ogoljeno, riječima obična čovjeka.

Dolazimo do druge „stavke“ – stila. Odlučio sam da knjiga bude ispovijest u prvome licu kako ne bi izgubila spontanost – kaže autor u predgovoru, tako da, uz piščeve veće ili manje intervencije, čitatelj može pratiti priču ispričanu autohtonim načinom izraža-vanja, sintaksom i arhaizmima čovjeka koji je dulje od stotinu godina živio na Kubi i bio svjedokom mnogih društveno-povijesnih zbivanja. Njegov je jezik jednostavan, nema književnih pretenzija i uljepšavanja, sirov je i depatetiziran, pomalo hemingvejevski – kratke, sažete rečenice (Nisam upoznao svoje roditelje zato što sam bio odbjegli rob. Nisam ih čak ni vidio. Ali to nije tužno zato što je istina., str. 13), jednake u pričanju oso-bnih, teških životnih iskušenja i opisivanju događaja u barakama robova ili pak u ratu. Jezik odaje staložena, mudra čovjeka čvrstoga karaktera i s vlastitom životnom filo-zofijom (Ne prijateljujem ni s kim kako nitko ne bi prijateljevao sa mnom. [...] Uvijek sam volio biti sam. [...] Sada, kad sam star, nemam neprijatelja., str. 127.). Barnetov odabir prepuštanja pripovijedanja glavnomu liku govori o finome osjećaju za književnost i ra-zumijevanju književnosti, jer mnogo bi se od autentičnosti lika i priče izgubilo da je po-tonja samo prepričana.

Sve rečeno dovodi čitatelja do dviju možda najbitnih „stavki“ – priče i glavnoga lika. Pra-teći njegov život kroz tri etape/poglavlja („Ropstvo“, „Ukidanje ropstva“, „Rat za neo-visnost“), upoznajemo život robova smještenih u barake (način odijevanja, jela, igre, od-nosi), etničku i rasnu podjelu (crnci iz raznih dijelova Afrike, Europe i Južne Amerike, Kinezi, bijelci), zanimljive magijske obrede određenih skupina (gotovo su detaljno opi-sani neki obredi, npr. santerije, što doprinosi antropološkoj i etnološkoj vrijednosti djela, ali i posebno privlači čitanju), život u divljini i špilji (odbjegli rob, nazivi mnogih la-tinoameričkih biljaka i životinja), zatim sudjelovanje u ratu (oslobođenje robova, borba crnaca protiv ugnjetavanja, opisi poznatih revolucionara, poput Máxima Gómeza i An-tonija Macea, bitaka)...

Glavni je lik, dakle, suptilno ali stalno prisutan, narativno tkivo ispričano je objektivno i realno, tu i tamo s ponekim osobnim mišljenjem (žali za prošlosti, procjenjuje neke pos-tupke) i baš zato postaje neodoljiv, poput kakva epskog pripovjedača iz davnih vremena. Estébanov monolog otkriva osobnost uravnotežena i hrabra čovjeka; Estéban je zadiv-ljujuće pošten i posjeduje revolucionaran duh (str. 10); skromna, jednostavna i iskrena prema sebi i drugima, pa u sjećanju ostaje dugo nakon čitanja.

Knjiga Ispovijesti jednoga roba koncipirana je tako da nakon uvoda i triju poglavlja sadrži tri dodatka na više od stotinu stranica.

„Putovi do Roba“ sadrže Barnetovu iskrenu ispovijest o tome kako je knjiga nastajala, opis razgovora s Montejom u staračkome domu, opis prvoga izdanja i govori o popu-larnosti knjige, ali i o osebujnu starcu (mnogi su ga književnici i znanstvenici dolazili upoznati), o pozitivnim i negativnim (pokušaj ucjene) reakcijama, daljnjem putu djela...

U poglavlju „Ispovijesti jednoga roba i kritika“ brojne su međunarodne kritike/recenzije djela, među kojima i mišljenje Grahama Greena.

„Roman svjedočanstvo“ donosi autorov opis i metodu stvaranja romana (datirano 1970. godinom) te problematiziranje samoga žanra romana, svjedočanstva A. L. F. Guerre i R. Z. Lourede. U ovim se književno-teorijskim tekstovima, među ostalim, istražuje etno-grafska i poetska podloga djela, pitanje okvira književnosti u svjedočanstvima i odnos subjektivne i objektivne povijesti. Premda se na prvu može učiniti čudnim, a možda i pomalo preuzetnim uvrštavanje dodatnih poglavlja, tek nakon pročitane cjeline shvaća se razlog i svrhovitost njihova umetanja.

Kao čitateljica reći ću kako Ispovijesti imaju magičnu neodoljivost narativa koji odovodi u nepoznat i privlačan svijet realnosti i mašte, ali i svijet daleke povijesti, koji će se svjetovi rijetko, a možda i nikada, sresti. Moguć i nemoguć svijet stvarnosti i narativa titraju na granici ispričani osebujnim govorom čovjeka toliko autentičnog da ga je teško ne zavoljeti i ostati nezaveden njegovom pripovijesti. Kao kritičarka pak, osim nave-denoga, smatram kako smo dobili prijevod jednoga djela koje će (sa cjelokupnim tek-stovima u knjizi) teško naći para u svome žanru.

Autorica je tekst tiskom objavila u „Republici“, DHK ©, br. 1-2, Zagreb, 2019.