Livija Reškovac: KUBANSKA POVIJEST IZ „PRVE RUKE" / Miguel Barnet
KUBANSKA POVIJEST IZ „PRVE RUKE“
MIGUEL BARNET: ISPOVIJEST JEDNOGA ROBA, Alfa, Zagreb, 2017., 260 str. Prijevod djela: Biografía de un cimarrón. Sa španjolskoga prevela: Željka Lovrenčić.
Takvi jedinstveni načini pripovijedanja imali su svoju dinamičnu društvenu ulogu. Na prikladan način zalazili su u organsku cjelinu, nisu odvajali bljeskove mašte od stvarnih, vjerno ispričanih događaja. Naprotiv, u toj organskoj cjelini ispreplatali su se i brkali mašta i razum. To je bila umjetnost. (str. 213)
Nakon boravka izaslanstva DHK-a (Dubravko Jelačić Bužimski, Željka Lovrenčić i Božidar Petrač) na Kubi u prosincu 2016. g. ostvarena je suradnja s UNAEC-om (Udruženje kubanskih književnika i umjetnika) i dogovor o uzajamnome prevođenju književnih djela. Tako smo u izdanju „Alfe“ dobili nekoliko izvrsnih i, za naše književne prilike, nemjerljivih prijevoda kubanske književnosti – radom prevoditeljice Ž. Lovrenčić i pod uredništvom B. Petrača. Jedna od knjiga je roman – svjedočanstvo Ispovijest jednoga roba, jednoga od najznačajnijih živućih latinoameričkih književnika i predsjednika UNAEC-a, Miguela Barneta.
Budući da nam kubanska književnost nije toliko bliska (ni zemljopisno niti kulturno), recimo nekoliko riječi o samome autoru. Miguel Barnet (La Havana, 1940.) poznati je kubanski književnik i antropolog (neka su mu djela: Ispovijest jednoga roba /proza/, Rachelina pjesma /proza/, Drago kamenje i paun /poezija/, Kubanski rukopisi /putopisi/ itd.), ovjenčan međunarodnim književnim nagradama (Međunarodna književna nagrada, Trst, 2005.; Međunarodna nagrada Camaiore, 2006.; Nagrada za poeziju Akademije Eminescu, 2011. i dr.) i počasnim sveučilišnim doktoratima (Craiova u Rumunjskoj, La Sapienza u Rimu i Istočno sveučilište na Jukatanu, Meksiko). Preveden je na mnoge svjetske jezike, a Ispovijesti su doživjele mnoga izdanja na brojnim jezicima (Do danas ima točno šezdeset i četiri izdanja – kaže autor davne 1997.) i znatnu svjetsku čitateljsku i kritičarsku recepciju. Prvi su put na Kubi objavljene 1966. i sada ih, nakon više od pola stoljeća, imamo u hrvatskome prijevodu.
Zbog čega je ovaj roman doživio takvu recepciju? Nekoliko je razloga tomu. Prvo, djelo je napisano u obliku svjedočanstva, naime Barneta je, kao mlada antropologa, privukla novinska vijest o ljudima starima preko stotinu godina, preživljenicima ropstva (1) i Rata za neovisnost (2), pa je tako došao do Estébana Monteja (104 godine), bivšega odbjegloga roba i sudionika rata. Roman je utemeljen na njegovim svjedočanstvima, tj. prepričavanju njegova života zabilježenoga tijekom mnogih razgovora. Montejo je bio sve – samo ne običan starac, pa tako roman, odnosno velika pripovijest (zabilježena na papiru i magnetskim vrpcama) donosi povijest jednoga razdoblja ispričanu bez cenzure (građanske ili povijesne), iskreno, izravno i ogoljeno, riječima obična čovjeka.
Dolazimo do druge „stavke“ – stila. Odlučio sam da knjiga bude ispovijest u prvome licu kako ne bi izgubila spontanost – kaže autor u predgovoru, tako da, uz piščeve veće ili manje intervencije, čitatelj može pratiti priču ispričanu autohtonim načinom izražavanja, sintaksom i arhaizmima čovjeka koji je dulje od stotinu godina živio na Kubi i bio svjedokom mnogih društveno-povijesnih zbivanja. Njegov je jezik jednostavan, nema književnih pretenzija i uljepšavanja, sirov je i depatetiziran, pomalo hemingvejevski – kratke, sažete rečenice (Nisam upoznao svoje roditelje zato što sam bio odbjegli rob. Nisam ih čak ni vidio. Ali to nije tužno zato što je istina., str. 13), jednake u pričanju osobnih, teških životnih iskušenja i opisivanju događaja u barakama robova ili pak u ratu. Jezik odaje staložena, mudra čovjeka čvrstoga karaktera i s vlastitom životnom filozofijom (Ne prijateljujem ni s kim kako nitko ne bi prijateljevao sa mnom. [...] Uvijek sam volio biti sam. [...] Sada, kad sam star, nemam neprijatelja., str. 127.). Barnetov odabir prepuštanja pripovijedanja glavnomu liku govori o finome osjećaju za književnost i razumijevanju književnosti, jer mnogo bi se od autentičnosti lika i priče izgubilo da je potonja samo prepričana.
Sve rečeno dovodi čitatelja do dviju možda najbitnih „stavki“ – priče i glavnoga lika. Prateći njegov život kroz tri etape/poglavlja („Ropstvo“, „Ukidanje ropstva“, „Rat za neovisnost“), upoznajemo život robova smještenih u barake (način odijevanja, jela, igre, od-nosi), etničku i rasnu podjelu (crnci iz raznih dijelova Afrike, Europe i Južne Amerike, Kinezi, bijelci), zanimljive magijske obrede određenih skupina (gotovo su detaljno opisani neki obredi, npr. santerije, što doprinosi antropološkoj i etnološkoj vrijednosti djela, ali i posebno privlači čitanju), život u divljini i špilji (odbjegli rob, nazivi mnogih latinoameričkih biljaka i životinja), zatim sudjelovanje u ratu (oslobođenje robova, borba crnaca protiv ugnjetavanja, opisi poznatih revolucionara, poput Máxima Gómeza i Antonija Macea, bitaka)...
Glavni je lik, dakle, suptilno ali stalno prisutan, narativno tkivo ispričano je objektivno i realno, tu i tamo s ponekim osobnim mišljenjem (žali za prošlosti, procjenjuje neke postupke) i baš zato postaje neodoljiv, poput kakva epskog pripovjedača iz davnih vremena. Estébanov monolog otkriva osobnost uravnotežena i hrabra čovjeka; Estéban je zadivljujuće pošten i posjeduje revolucionaran duh (str. 10); skromna, jednostavna i iskrena prema sebi i drugima, pa u sjećanju ostaje dugo nakon čitanja.
Knjiga Ispovijesti jednoga roba koncipirana je tako da nakon uvoda i triju poglavlja sadrži tri dodatka na više od stotinu stranica.
„Putovi do Roba“ sadrže Barnetovu iskrenu ispovijest o tome kako je knjiga nastajala, opis razgovora s Montejom u staračkome domu, opis prvoga izdanja i govori o popularnosti knjige, ali i o osebujnu starcu (mnogi su ga književnici i znanstvenici dolazili upoznati), o pozitivnim i negativnim (pokušaj ucjene) reakcijama, daljnjem putu djela...
U poglavlju „Ispovijesti jednoga roba i kritika“ brojne su međunarodne kritike/recenzije djela, među kojima i mišljenje Grahama Greena.
„Roman svjedočanstvo“ donosi autorov opis i metodu stvaranja romana (datirano 1970. godinom) te problematiziranje samoga žanra romana, svjedočanstva A. L. F. Guerre i R. Z. Lourede. U ovim se književno-teorijskim tekstovima, među ostalim, istražuje etnografska i poetska podloga djela, pitanje okvira književnosti u svjedočanstvima i odnos subjektivne i objektivne povijesti. Premda se na prvu može učiniti čudnim, a možda i pomalo preuzetnim uvrštavanje dodatnih poglavlja, tek nakon pročitane cjeline shvaća se razlog i svrhovitost njihova umetanja.
Kao čitateljica reći ću kako Ispovijesti imaju magičnu neodoljivost narativa koji odovodi u nepoznat i privlačan svijet realnosti i mašte, ali i svijet daleke povijesti, koji će se svjetovi rijetko, a možda i nikada, sresti. Moguć i nemoguć svijet stvarnosti i narativa titraju na granici ispričani osebujnim govorom čovjeka toliko autentičnog da ga je teško ne zavoljeti i ostati nezaveden njegovom pripovijesti. Kao kritičarka pak, osim navedenoga, smatram kako smo dobili prijevod jednoga djela koje će (sa cjelokupnim tekstovima u knjizi) teško naći para u svome žanru.
(1) Ropstvo je na Kubi službeno ukinuto 1886. godine. (2) Kubanski rat za neovisnost, trajao od 1895. do 1898., završio je pobjedom Kubanaca nad Španjolcima.
Autorica je tekst tiskom objavila u „Republici“, DHK ©, br. 1-2, Zagreb, 2019.
(Livija Reškovac © IO DHK)