Mate Ćurić: ŠTO POVEZUJE PULU, VARAŽDIN I SARAJEVO? / Elena Daniela Poretti

ŠTO POVEZUJE PULU, VARAŽDIN I SARAJEVO?

ELENA DANIELA PORETTI: ZAUSTAVLJENO VRIJEME – IL TEMPO SOSPESO, Despot Infinitus, Zagreb, 2018., 246 str.

Nakon zbirke priča „Ljeto '53.“ (C.A.S.H., Pula, u biblioteci „Histria Croatica“, 2011.), po-tom kratkoga romana „Dom anđelov“ (Disput Infinitus, Zagreb, 2015.), nedavno je kod potonjega nakladnika izišao nov kratki roman Puljanke (rođene Rovinjanke) Elene Da-niele Poretti „Zaustavljeno vrijeme – Il tempo spospeso“, koji varira autoričinu provodnu temu o izgubljenu istarskom vremenu. No, posljednji je rukopis, dvojezičnoga hrvatsko-talijanskog izdanja, u prisjećanjima začuđujuće „odlepršao“ iz Pule preko Varaždina do Sarajeva. Tako nisu povezana samo tri grada, već i tri vremena koja su, svako na svoj način, ostavila traga u njihovim mijenama, ali prije svega na sudbine likova povezanih sa zbivanjima i životom u njima.

Premda se to danas ne ističe i malo tko uopće zna, zanimljivo je i to da su ova tri grada odavno „pobratimljena“, pa je svaka veza ujedno i dobar povod za razumijevanje sim-bolike i egzistencijalne naravi likova i zbivanja koja ih povezuju.

Za razliku od prethodna romana, ovaj je bliži autoričinim prvotnim pričama, što donekle umanjuje snagu životnosti romana koji traži cjelovitiju i zaokruženiju formu. Stoga je možda trebalo slijediti rečenu „zadatost“, čime bi četiri priče (ovdje ulomci, kao glazbeni stavci) bile dojmljivije no što je to cjelina ovako strukturirana romana, nekako bez po-trebnih „vezivnih tkiva“ i prijelaza u kojima čitatelj može saznati više o naravi i sudbini likova. Problem strukture „Zaustavljenog vremena“ jest najprije u tome što smo, čitajući, uvedeni u svijet četiri lika a da zapravo ne znamo što ih doista određuje i pokreće.

Sandro iz Pule, Roberto iz Ferrare i Sarajeva, Wanda iz Varaždina, Alma iz Sarajeva i Varaždina, pa opet svi u Varaždinu te, na kraju, „okrnjeni“ u Puli, jesu likovi-sudbine s početka devedesetih, sa snažnim reminiscencijama na 1940-e, a sve u okolnostima rata i poraća te iskustava koja su proživjeli, odnosno proživjele uglavnom žene, potomke se-fardskih Židova i njihovih obitelji.

Tako ocrtan, zadan povijesni okvir za razumijevanje zbivanja itekako je zanimljiv kao fre-ska o životu diljem navedenih prostora, ali je u knjizi, nažalost, ostao izvan autoričina dubljeg sagledavanja. Dijelovi-stavci funkcioniraju kao uvertira za neostvarenu skladbu. Porettijeva ovdje donosi svojevrsnu posvetu jedino preživjelim tetama koje su Wandi, Al-mi, Robertu, a možda i Sandru, u jednome žalosnom i traumatičnom trenutku, zami-jenile nestale roditelje, usto oživljavajući danas već gotovo nestao oblik komunikacije – ulogu pisama i pisanja u našim životima.

Roman započinje upravo pismom iz Varaždina u Pulu, s obavijesti o smrti prijatelja, ali u djelu nedostaje ulomak koji bi objasnio vezu Sandra i Roberta, pa se na trenutak čini kao da ih veže prekinuto djetinjstvo, ili možda „zabranjena“ ljubav, jer ne saznajemo zbog čega je njihova veza prekinuta, iako se ona „nastavlja“ i nakon smrti.

Robertov dolazak iz Ferrare u Sarajevo, u trenutku kada nad gradom pada mrak i divlja najgori rat, motiviran je uspomenom na majku koja je tu rođena, a unatoč prizivivanju neorealističkih predavanja studentima i s „Vrtom Finzi-Continijevih“ Giorgija Bassanija i Vittorija De Sice, ostaje samo naznakom. Sandro je, pak, u Puli oslikan kao zarobljenik vremena koje su pojele uspomene, a oronuo i zapušten grad, jednako kao ovaj današnji, samo pojačava sliku i njegovu rezignaciju te neodlučnost da se za bilo što veže ili založi. Istovremeno je Varaždin neka vrsta pročišćenja za sve; uljudan i slikovit gradić koji oso-bito groblje čini mjestom spokoja, mjestom koje je lišeno pulske zaboravljivosti i manjka identiteta, sarajevske tragedije, a za likove je Varaždin i prilika da spoznaju vlastitu ovo-zemaljsku prolaznost.

Profesor matematike s pulskoga Sveučilišta, koji život mjeri brojkama a ne doživljajima, neodlučan i zarobljen kao i sam grad, u stalnom je čekanju... Stanje iščekivanja glavni je motiv knjige gdje se, između redaka, provlače misli o svrhovitosti života, ožiljcima koji nas prate i određuju kako da se odnosimo prema budućnosti, a tu su svojevrsni taktovi glazbe kao kulise koja „pripomaže“ podnošljivijoj lakoći življenja – bilo da je riječ o sta-rome glasoviru u stanu Sandrovih roditelja na V. u Puli, bilo onome u Wandinoj palači u Varaždinu, ili Alminu sviranju violine u Sarajevu ili Njemačkoj. Kao da sve to čeka neku smislenu kompoziciju, izvođače i sadržaj koji samo statusni simbol klavira još možda može pomoći ostvariti među pripadnicima tzv. srednje, akademske klase zapravo već nestala društvenog sloja.

U još uvijek skromnome uzorku i izboru umjetničke proze istarskoga prostora, tema-tizirajući jednu nestalu društvenu skupinu, „Zaustavljeno vrijeme – Il tempo sospeso“ Elene Daniele Poretti ima određenu važnost i ulogu zaboravljenog egzistencijalizma koji se, u nedostatku romantike i s previše eksperimentima prenapučenog postmodernizma, vraća čitatelju kao izgubljen zavičaj.

Svijet djela dobro oslikava naslovni motiv korica, svojevrsni „nostalgični Mediteran“ Ma-rka Pavičića-Donkića.