Marina Negotić: JE LI „JEDINA PRIČA" (SAMO) LJUBAVNA PRIČA? / Julian Barnes
JE LI „JEDINA PRIČA“ (SAMO) LJUBAVNA PRIČA?
JULIAN BARNES: JEDINA PRIČA, Opus Gradna, Zagreb, 2018., 208 str. Naslov izvornika: The Only Story. S engleskoga preveo: Igor Buljan.
Sjećanje – ljudska sposobnost mentalne reprezentacije upamćenih prošlih iskustava i događaja. Selektivnim procesom individualno sjećanje konstruira se iz fragmenata pam-ćenja i uobličuje u koherentnu sliku društveno prepoznatljivih značenja u svjetonazoru pojedinca. Temelj je individualne prošlosti i kontinuiteta osobnoga identiteta. (Struna, Hrvatsko strukovno nazivlje)
Roman – kratka pripovijest, obično o ljubavi. (Samuel Johnson, Rječnik engleskoga jezika, 1755.)
Kada bismo spojili dvije netom navedene definicije, mogli bismo dobiti sljedeće...
Jedina priča – razmjerno je kratka pripovijest engleskoga pisca Juliana Barnesa, dakako, o ljubavi, ispričana iz perspektive protagonista Paula koji svoju, po njemu, najvažniju ži-votnu priču pripovijeda preslagujući sjećanja, uobličujući ih u koherentnu sliku mučne, ali moćne ljubavi koju je proživio prije pedeset godina.
Julian Barnes (1946.) engleski je pisac, leksikograf i kritičar. Širu je popularnost stekao romanom Flaubertova papiga, a za roman Osjećaj kraja dobio je prestižnu nagradu „The Man Booker“. Osim nje, primio je brojna druga priznanja. Jedina priča njegov je trinaesti roman.
Autor roman otvara filozofijskim pitanjem o ljubavi, a zatim postavlja osnovnu tezu: bez obzira na ispunjenost ljudskih života raznim događajima, svatko ima samo jednu priču vrijednu pričanja, a ovo je protagonistova...
Kao devetnaestogodišnji mladić, Paul dolazi na praznike u roditeljsku kuću u okolici Londona. Na majčin prijedlog odlazi u teniski klub, iako ga drži tek „ogrankom Mladih konzervativaca na otvorenom“ i unaprijed ga umaraju mnogobrojni dosadni, jednolični „Huga i Caroline“ koje bi ondje mogao sresti. Ali na njegovu (ne)sreću, u teniskom klubu upoznaje Susan, samosvjesnu, bistru i zabavnu 48-godišnjakinju kojoj postaje teniski, a ubrzo zatim i ljubavni partner. Kada se njihova veza otkrije, sumještani su, očekivano, sablažnjeni, a dvoje ljubavnika bježi u London.
Na ovome bi mjestu čitatelj mogao pomisliti kako se pred njim otvara još jedna priča o zabranjenoj ljubavi – starija žena, mlađi muškarac, edipovska veza – no ubrzo postaje jasno da neće biti riječi samo o tome. Barnes, naime, narativnu liniju o zaljubljenim Paulu i Susan popunjava filozofijskim mislima o životu, ljubavi te engleskome društvu 1960-ih o kojemu piše s povećim ironijskim odmakom. Društvo je to u kojemu je imperativ biti primjeren, uglađen i „na mjestu“, a što se događa iza zatvorenih vrata obitelji, manje je bitno. O problemima se ne razgovara, tonovi se ne povisuju i stvari se ne rješavaju. Umjesto toga, sve je ispunjeno velikim količinama pasivne agresije, zajedljivosti i šutnje (Vladao je engleski muk – onaj u kojem obje strane savršeno razumiju sve neizgovorene riječi.). Paul prema tako postavljenim stvarima osjeća golem otpor pa, osim što se u vezu sa Susan upušta vođen iskrenom ljubavlju, to mu odgovara jer je tabu i jer je definitivno nešto što bi njegove smjerne roditelje zgrozilo. Paul i Susan nisu par u kojemu iskusna žena nezrela mladića podučava ljubavnim umijećima, već su naprosto dvoje zaljubljenih koji su se preselili u London i zajedno proveli dvanaest godina.
Time se Barnes prilično udaljava od stereotipa proturječne veze, već viđene u romanima, što ne čudi jer se zapravo od prve stranice poigrava idejom klasičnoga romana, počevši od definicije romana iz 18. st., koja stoji kao navod prije početka romana, preko napomene da „ovdje“ nije riječ o klasiku u kojemu su bitni linearna naracija i/ili mnoštvo detalja o društvenom kontekstu (Vrijeme, mjesto, društveni milje? Nisam siguran koliko su važni u pričama o ljubavi. Možda nekoć, u klasicima...), pa sve do samoga kraja kada ironizira tipične (i filmične) scene iz bolnice (A zatim bih joj zaista podigao kosu i šapnuo joj „Zbogom, Susan“. Zatim bi s neobrisanim suzama na obrazima polako ustao i napustio je. Ništa se od toga nije dogodilo.).
Riječ je o djelu u kojemu autor, postmodernistički, izabire povratak klasičnoj formi, od-nosno žanru romana, ali to je tek okvir za njegovo unošenje novih elemenata u postojeći obrazac. U ovome je slučaju od postmodernističkih tehnika najuočljivija preobrazba pripovjedača, odnosno igranje pripovjednim licima i osobnim zamjenicama radi distan-ciranja protagonista od vlastite priče.
Prvi dio, u cijelosti napisan u ja-formi, naglašava mladenački zanos, izraženu subjek-tivnost, zanesenost zaljubljenošću, entuzijazam prkoseći roditeljima, rušenje tabua te prpošan cinizam prema društvu. Otvara se priča o rođenju ljubavi i početnom uzbuđenju. U tome je dijelu pripovjedač najnepouzdaniji, što je jasno iz intertekstualnih znakova: iz njegove sumnje u vlastite iskaze, obraćanja čitatelju, naglašavanja kako su pojedinosti nebitne za priču jer „nismo“ u klasičnom romanu, napomena da pripovijeda prema sjećanju (Shvaćate, nadam se da vam sve pripovijedam onako kako se sjećam?).
U drugome dijelu, napisanom u drugom licu, dolazi do svojevrsna otrježnjenja prota-gonista – otrježnjenja od ljubavi i idealizma; dok je Susan, ironično, sve češće pijana i posrće sve dublje u alkoholizam. Vidljiv je svojevrsni odmak protagonista od samoga se-be, a cjelokupan ton i atmosfera osjetno „padaju“, postaju ozbiljniji u skladu sa situ-acijom. Više nismo u vremenu prve ljubavi niti na razini dovitljivih kritika društva; ljubav je demistificirana i zamijenjena mračnim temama poput ovisnosti, nasilja i psihičke labilnosti. Moglo bi se reći da drugi dio knjige čitatelju pruža ono što se naziva „drugom stranom medalje“, jer na površinu isplivavaju sjećanja o kojima nije bilo ni riječi u prvome dijelu, dapače, sjećanja proturječna onima s početka. Primjerice, Susanin je suprug Gor-don u prvome dijelu prikazan kao apatičan, pasivan lik kojemu se pred očima događa afera, ali on ne vidi dalje od čašice konjaka i križaljki. U drugome dijelu Paul se prisjeti zgode kada ga je Gordon zaskočio u podrumu i udario šakom. Mnogo gore od toga, javljaju se brutalne scene obiteljskog nasilja, a Susanin raspad počinje sve više imati smi-sla. Pripovjedačeva je pozicija opet poljuljana – kako se tih grozota tek sada sjetio?
Treći je dio napisan u distanciranoj formi trećega lica, kao da protagonist tek sada želi pripovijedati o sebi, a ne govoriti u svoje ime. Ton se opet mijenja; postaje sve filo-zofskiji, tmurniji, ali i pomireniji sa životom. Paul preispituje sve dosad proživljeno, pokušava shvatiti kako se sve odvilo baš tako kako jest te se upušta u misaonu igru „domino-efekta“ ili „što bi bilo da je bilo“. Seciranje vlastitih postupaka dovodi ga do krajnjega zaključka – ili smo svi arhitekti svojih života, potpuno odgovorni za svaku, pa i najmanju, pojedinost koja se dogodi, ili smo tek nošeni rijekom života i sve je već pred-određeno te smo bespomoćni. Premda nijedna od mogućnosti nije utješna i premda su obje zapravo zastrašujuće, ostaje dojam kako je idejna nit vodilja da naposljetku – ništa nije ni važno. Dogodilo se što se dogodilo.
Na kraju se vraća pitanju postavljenom na početku (Biste li radije voljeli više i patili više ili voljeli manje i patili manje?), čime zaokružuje kompoziciju romana, ali odgovora jednoznačno ne daje, jer ljubav se ne može definirati, može se samo ispričati.
U romanu su mnoge definicije ljubavi i životne istine izmijenjene, pa i odbačene jer pre-staju vrijediti s Paulovim sazrijevanjem i životnim okolnostima, što je dodatno osnaženo simboličnom protagonistovom bilježnicom u koju zapisuje mudre misli o ljubavi, pro-nalazeći ih u knjigama, čuje ih na televiziji i sl. Kako što prestane vrijediti, tako on to prekriži. U posljednjem su dijelu preslagivanje sjećanja i dubinsko preispitivanje naj-snažniji, te nakon svih računica koje ostaju poslije ljubavi, čini se da je samo jedna teza opstala i nije „prekrižena“: Svatko ima svoju ljubavnu priču. Čak i ako je bila fijasko, čak i ako se ugasila, nikad nije ni počela, sva je zapravo bila u glavi, to je ne čini ništa manje stvarnom. I to je jedina priča.
I doista jest – to je jedina Paulova priča, ali ne i Barnesova. Barnesova je Jedina priča priča o mnogočemu; roman je to o pisanju samom, o (ne)mogućnosti da se vjerodostojno ispriča priča toliko intimna i subjektivna poput ljubavne, o sjećanju i labilnosti istog, o sazrijevanju i starenju, o urušavanju odnosa i tamnim stranama veza, o nasilju, alkoholizmu, mentalnim bolestima i traumama. Piščev je stil elegantan i (naoko) jednostavan, piše britko, domišljato, ironično i duhovito, a refleksije o općim životnim temama podižu roman na višu razinu. Zadivljujuće je to kako nikad ne sklizne u patetiku, a s obzirom na teme (ljubav, život, smrt, prolaznost...), doista bi lako to mogao. I na tome mu treba čestitati.
(Marina Negotić © IO DHK)