Adrian Cvitanović: PO ZEMLJAMA „NARODNE DEMOKRACIJE" / Gabriel García Márquez

12. ožujka 2019. | Prevedena knjiga, Tekuća kritika
Slika

 

PO ZEMLJAMA „NARODNE DEMOKRACIJE“

GABRIEL GARCÍA MÁRQUEZ: PUTOVANJE PO ISTOČNOJ EUROPI, V.B.Z., Zagreb, 2018., 151 str. Naslov izvornika: De viaje por Europa del Este. Sa španjolskoga prevela: Gordana Tintor.

 

Dvanaesti svezak sabranih djela Gabriela Garcíje Márqueza, projekta kojim zagrebački nakladnik V.B.Z. nastavlja izdavački pothvat započet još u Jugoslaviji sredinom osamdesetih godina prošloga stoljeća, kada je objavljeno prvih pet svezaka, donosi nepoznatu stranu uglednoga nobelovca, aktivista, borca za ljudska prava, pisca koji je krajem 1970-ih godina snažno utjecao na čitav naraštaj hrvatskih fantastičara.

Putovanje po Istočnoj Europi sastoji se od jedanaest tekstova, novinskih reportaža koje je 1957. godine tada još nepoznati autor objavio u nekoliko južnoameričkih tiskovina, nastalih kao posljedica tromjesečnoga putovanja po europskim zemljama s one strane „željezne zavjese“.

García Márquez se s dvoje suputnika, Jacquelinom, Francuskinjom o kojoj kaže samo to da je bila grafička urednica u jednome pariškome časopisu, i Talijanom Francom, povremenim dopisnikom više milanskih novina, jednog ljetnoga jutra u Frankfurtu odlučio zaputiti na putovanje automobilom u Istočni Berlin. Tim uvodnim prizorom započinje knjiga koja nas preko sumornoga Istočnoga Berlina, u kojem još nije bilo Zida, Praga, Varšave i Krakova, Moskve te Budimpešte vodi na putovanje zemljama bivšega Istočnoga bloka u vrijeme „otapanja“, kada se u nekima od država-satelita bivšega SSSR-a nazirala mogućnost ozbiljenja „socijalizma s ljudskim licem“. Luckast pothvat troje mladih ljudi, koji su se kao grlom u jagode zaputili u nepoznato, započinje cestom, točnije autoputom, izgrađenome još u Hitlerovo vrijeme, na kojemu gotovo da nema prometa, u automobilu francuske proizvodnje. Autorovo raspoloženje zrcali sumorno vrijeme, kao i natmurene i nepovjerljive graničare bivše Njemačke Demokratske Republike, čuvare novoga poslijeratnoga istočnoga carstva. Berlin je grad podijeljen između dva bloka, dva svijeta, a mlada trojka smjesta se zaputila u njegov istočni dio i sudarila sa stvarnošću. Ozračje posvemašnjega nepovjerenja, sumnjičavosti, straha, siromaštva, opće zapuštenosti koja upada u oči smjesta po prekoračenju brklje koja je dijelila „slobodni“ od „drugoga svijeta“. Grad koji u svojemu zapadnome dijelu postaje svojevrsnom radionicom za arhitekte iz svih krajeva svijeta, koji ondje iskušavaju nove ideje na plodnome tlu, u istočnoj inačici predstavlja hrpu ruševina među kojima žive ljudi „s tugom u očima“. García Márquez na svakom koraku osjeća prisutnost nevidljive ruke koja upravlja životima svojih nesretnih podanika, na čijim licima ni u jednom trenu nije vidio osmijeh. „Užas. Ovo je grozna zemlja“, jedini je komentar Jacqueline nakon susreta s istočnonjemačkom svakodnevicom. Autor, međutim, jednoga dana odlučuje okušati sreću i pronaći ljude koji bi iskreno mogli podijeliti dojmove i iskustva života u zemlji „narodne demokracije“. Posvemašnji strah od denuncijacije, prisustvo mnoštva uhoda državnoga sigurnosnoga aparata sprječava bilo kakav oblik komunikacije sa strancem, čija je upadljivost (ne zaboravimo to da je autor podrijetlom iz Latinske Amerike, a cijelo je vrijeme na glavi nosio velik šešir) više nego očevidna. Nazočnost sovjetskih vojnika na svakom koraku djeluje zastrašujuće, mladi ljudi, studenti svjesni su da zemljom vladaju ljudi bez kičme, spremni na bilo što samo da ostanu na položajima. Hitler je ionako bio istrijebio sve poštene komuniste, ono što je ostalo talog je s dna kotla...

Sljedeća postaja na putu bio je Prag. Putovanje nastavljaju samo Franco i autor, a promijenili su i prijevozno sredstvo – sada je to bio vlak. Iskustva iz Češke posve su suprotna onima iz Berlina. Márquez hvali češku susretljivost, ističe čistoću grada, uslužnost, dobrohotnost praških stanovnika. Prag se već polako pretvarao u ono što će postati četrdesetak godina kasnije, turista na Karlovome mostu je i tada bilo, a García Márquez češku prijestolnicu vidi kao socijalističku inačicu bilo kojeg kapitalističkoga velegrada. Dojmovi iz Češke uglavnom su pozitivni; autor tu zemlju vidi kao potpunu suprotnost Istočnoj Njemačkoj. Poljska je odredište u kojemu autor ostaje sam, jer njegov suputnik u konzulatu nije mogao opravdati svoje putovanje i ishoditi boravišnu vizu. Zemlja i ljudi na pisca opet ostavljaju posve drugačiji dojam, osjeća silnu netrpeljivost prema Rusima, koji su trinaest godina ranije čekali da Hitlerovi koljači sravne poljsku prijestolnicu sa zemljom i istrijebe što je moguće više ljudi, kako bi poslije sami imali manje posla. Poljaci su ljudi koji silno vole čitati, suzdržani su i nepovjerljivi prema strancima, ali kada se otvore, iz njih poput lave kulja zatomljena strast. Varšava je suprotnost Krakovu, koji autor vidi kao leglo nacionalizma, starih poljskih vrijednosti, tradicionalizma i klera. Pisac stječe dojam kako neki Poljaci komunisti nemaju nikakav problem s tim da nedjeljom odlaze u crkvu, a istodobno žive komunističku utopiju. Osjeća se golemo povjerenje naroda prema Władysławu Gomułki, koji izgleda poput anđela poslanoga s nebesa da ih izbavi iz ralja sovjetskoga stiska. Povijest je pokazala koliko su bili u pravu.

García Márquez dvije je godine ranije dobio akreditaciju za Svjetski festival mladeži koji se zbivao u Moskvi. Bilješke o SSSR-u zauzimaju najveći dio knjige i opaske o svakodnevici prijestolnice svjetskoga socijalizma ispresijecane su kratkim dnevnim remini-scencijama i autorovim komentarima o prevoditelju Miši koji je bio zadužen da ga prati tijekom njegova boravka u Moskvi. Miša samo natuca španjolski i Márquez je vjerojatno bio prvi stranac kojega je imao dužnost „pratiti“. Moskva je u vrijeme Festivala ulickana, šarena, razdragana, sve je na svojemu mjestu. Veliko Potemkinovo selo dočekalo je inozemne posjetitelje, nastojeći ih uvjeriti u prosperitet, slobodu i izobilje koje vlada u „središtu svjetske revolucije“. Posjet mauzoleju na Crvenome trgu, u kojemu su izložena tijela dvojice najvećih sovjetskih sinova, Lenjina i Staljina, autoru je poslužio kao svojevrsna poanta dojmova stečenih tijekom višednevnoga boravka u zemlji kojom vlada oskudica osnovnih živežnih namirnica. Industrijalizacija koja je SSSR pretvorila u svjetsku velesilu u potpunoj je suprotnosti s posvemašnjim pomanjkanjem proizvoda za svakodnevnu uporabu, grandioznost moskovske arhitekture u potpunom je pak proturječju s golemim nedostatkom stambenoga prostora, sovjetski svemirski program posve je oprečan svakodnevici u kojoj si ljudi ne mogu kupiti najosnovnije potrepštine... Márquez uviđa kako je ljudima dosta života u protuslovljima, ne prihvaćaju da ih se hrani statističkim podatcima, željni su promjene. Međutim, sovjetska vrhuška, iako je na vlasti Hruščov, koji svijetu nastoji predočiti novu sliku o sovjetskome raju, ne popušta stisak. Iza kulisa Potemkinova sela laž i dalje nesmiljeno vlada.

Posljednje poglavlje knjige posvećeno je Mađarskoj. García Márquez onamo je došao točno godinu dana nakon slamanja mađarskoga ustanka. Posljedice su još vidljive, svježe, Budimpešta još vida rane koje su joj nanijeli sovjetski tenkovi. Strah je prisutan na svakome uglu, nepovjerenje se osjeća u zraku. Pisca prate čak dvojica „prevoditelja“ koji ga ne ispuštaju iz vida, niti dopuštaju bilo kakav njegov kontakt sa slučajnim prolaznicima. Kádárov stisak nesmiljeno drži Mađare za gušu, ne dopuštajući „ni muhi da proleti bez njegovoga dopuštenja“. Márquez je razočaran jer nije uspio vidjeti ništa osim onoga što su mu htjeli pokazali, ništa osim ljudi koji stoje u redu za kruh, tramvaj ili autobus. Autorova dosjetka o tome kako valja posjetiti javne zahode kako bismo doznali što ljudi u stvarnosti misle, u slučaju Budimpešte pokazala se punim pogotkom. Žvrljotine na prljavim zidovima odavale su stanje duha slomljene nacije – sve su bile usmjerene protiv režima.

Reportaže Garcíje Márqueza otkrivaju drugo lice književnika svjetskoga glasa. Premda osjećamo autorovu načelnu naklonost prema ustroju koji vlada njegovim itinerarom, Márquez kritički ne štedi socijalističku stvarnost. Osim Čehoslovačke, u kojoj se kao osjećao stanovit optimizam, ostale su zemlje opisane s dojmljivom količinom kritike i zdravorazumskoga prosuđivanja. Autor ni u jednom trenutku nije dopustio da ga ponesu osjećaji, niti domaćinima da svojim postupcima ili riječima utječu na njegov sud. Odmjeren, racionalan i sklon neprestanome preispitivanju, autorov rukopis prenosi autentičnu sliku o doživljenome. Iskustvo posjeta zemljama „narodne demokracije“, međutim, autora nije spriječilo u tome da i dalje vjeruje u ostvarenje ideala koje je sustav koji je njima vladao načelno iskazivao. Premda pisane iz novinarske perspektive, ove reportaže ipak odaju autora koji je znao sagledati stvari u cjelini, zagrepsti ispod površine kako bi došao do natruha istine, pa bila to i istina s kojom se ne slaže ili koju mu nije bilo ugodno uočiti, priznati.

Gabriel García Márquez godine 1957., dakako, još nije bio ostvaren pisac, svoja će najbolja djela napisati tek u godinama koje su uslijedile, ali zapisi s putovanja po Istočnoj Europi predstavljaju sjajan uvod u djelo ovog značajnoga spisatelja. Ili možda točku na i...?

Prevoditeljica Gordana Tintor omogućila je čitateljima da se posve prepuste užitku čitanja i čarima ovoga teksta, vjerno i umješno prenijevši autorov stil. Možemo se stoga samo nadati kako na sljedeću knjigu projekta Sabranih djela Gabriela Garcíje Márqueza nećemo dugo čekati te da će biti jednako poticajna poput ove koju smo upravo pokušali predstaviti.

 

(Adrian Cvitanović © IO DHK)

Podijelite članak