Tatjana Gromača Vadanjel: ROMAN SPOZNAJE / Andrzej Stasiuk

ROMAN SPOZNAJE

ANDRZEJ STASIUK: ISTOK, Fraktura, Zaprešić, 2017., 227 str. Prijevod djela: Wschód. S poljskoga preveo: Siniša Kasumović.

Ime i djela danas već široko znanog i slavnoga suvremenog poljskog pisca, Andrzeja Stasiuka, poznati su domaćoj književnoj publici, no unatoč činjenici da je riječ o jednom od značajnijih europskih pisaca našega vremena, posljednji prijevod nekog njegova djela na hrvatski jezik, romana „Istok“, u Poljskoj objavljenog 2014., na hrvatskome tiskanom 2017. godine, u našoj je javnosti prošao gotovo nezapaženo. Novine pišu o novim književnim izdanjima, no kao da radaru javnosti izmiču ona koja se opiru lakom i brzom, već dobro udomaćenom instant tretmanu, što je upravo slučaj s iznimnim rukopisom romana „Istok“.

No to nipošto ne znači da se radi o djelu hermetičnom i teško „probavljivom“. Onaj kome je od ranije poznato pismo Andrzeja Stasiuka, znat će koliko je ljepljiv i zamaman jezik koji ovaj pisac njeguje, pun usredotočenosti na detalje, poetski bogat, ali i pun misaonih oporosti, suprotstavljanja zgotovljenim i prevladavajućim idejama koje borave u duhu svakoga društva, ne samo suvremenoga. Poznat kao zaljubljenik u prirodne krajolike, kulturu, načine življenja, ljude i mnoge tradicijske i suvremene antinomije, koje obilježavaju prostore Istočne Europe, Stasiuk je u mnogim dosadašnjim svojim proznim djelima krstario njenim predjelima, ovjekovječivši najčešće njezine rjeđe dodirljive zakutke – primjerice, u prozama „Na putu za Babadag“, „Taksim“ i drugima, u nas još neprevedenim knjigama. Međutim, to nikada nisu nerealna idealiziranja, zaljubljenički pogledi pruženi iza sigurnoga stakla; Stasiuk je pisac duboko svjestan povijesnih tra-gedija i patnji koje su obilježavale, i čiji vrtlozi još i danas zahvaćaju prostore čijih smo sudbina i ovdje baštinici, tako da se njegova djela čitaju s velikom opčinjenosti, ali i tugom, svojevrsnim osjećanjem kamena na želucu, zbog činjenica koje su bile, ili su i sada, prisutne u svijetu i životu koji nas okružuje, a s kojima čitatelja i roman „Istok“ neminovno suočava.

Stasiukov je književni put otpočeo početkom devedesetih godina prošloga stoljeća, kada se iz urbane Varšave odselio u jedno karpatsko selo, gdje je i danas njegova „baza“ – riječ je o zbirci priča „Hebronski zidovi“, utemeljenima na iskustvu boravka u zatvoru, gdje je autor, zbog dezertiranja iz vojske, bio prinuđen provesti godinu i pol dana. Od tada do danas objavljuje knjige – prozu, eseje, poeziju, gotovo godišnjim ritmom, tako da je nje-gov opus danas narastao na tridesetak objavljenih naslova, od kojih su mnogi odjeknuli na međunarodnoj razini. Stasiuk je dobitnik poljskih i međunarodnih književnih nagrada, prevođen je na sve važnije svjetske jezike. Poznato je da sa suprugom, Monikom Sznaj-derman, godinama uređuje i vodi nakladničku kuću Czarne.

Roman (neki to vide kao putopis, no radi se o specifičnoj, stasiukovskoj mješavini proze, koju ipak doživljavamo i prihvaćamo kao roman, pisan prisnim, gotovo ispovjednim tonom u prvome licu), otpočinje prizorima na kojima se, unutar opustošenoga i ruralnog poljskog krajolika, negdje na graničnome prostoru Poljske, Ukrajine i Slovačke, nalaze dvojica prijatelja, od kojih je jedan pripovjedač, a koji se bave čišćenjem nekadašnje prodavaonice poljoprivrednog dobra. Pripovjedač (nazvat ćemo ga junak, a taj je pak tijesno povezan s autorovom osobom) stvari koje pronalaze u tome dućanu naziva „komunističkom baštinom“. Prisjeća se vremena kada je prvi put bio na tome mjestu, pred istim dućanom koji je tada bio otvoren. Bilo je to 1983. godine, a prizor kojega priziva pred oči djeluje poput kadra iz nekog istočnoeuropskoga filma – ljudi koji satima stoje u redu čekajući da kombi doveze robu (vremena je onda bilo napretek, kaže autor), i potom senzacionalan dolazak kombija „krem“ boje, koji se vidi iz daljine od dva kilo-metra, kako se pojavljuje izranjajući iza crkve, vukući za sobom oblak prašine. U vre-menima u koja se pripovjedač vraća bogatim sjećanjima kojima je knjiga prožeta, nitko nije imao automobil, a autobus se zaustavljao šest kilometara dalje od samoga sela...

Prizor s kombijem odvija se u selu od kojega u knjizi „Istok“ autor otpočinje, i u kojemu na koncu završava dugo lirsko i metafizičko putovanje istočnim predjelima, a ono se ovdje produžuje sve do nepreglednih i pustih prostranstava Rusije, Sibira, Mongolije, Kine i natrag. Cijeli je, opsežan roman, ispisan slobodnim, iskusno odmjerenim i ujed-načenim poetskim ritmom izmjene reminiscencija i slika, razmišljanja i asocijacija. Moglo bi se kazati da se autor u ovoj knjizi na svojevrstan način zapravo bavi vremenom – nije mu cilj samo zaroniti u vrijeme vlastita rođenja i stasavanja, ili u vrijeme koje bilježi mladost i živote njegovih bližih predaka, već mnogo šire i dublje, zanima ga prodrijeti do, takoreći, svih vremena, proputovati, poput kakva poluoblikovanog zametka, kroz memorijsku tubu nekakva neosviještenog, a zapravo prisutnog kolektivnog sjećanja, koje se razvija i otvara imaginacijom te nekom vrstom mističnog sjedinjenja s prostorom, krajolikom, i šire, cijelim univerzumom.

Da stvari budu vrjednije i zanimljivije, njemu to u ovome romanu iznimno dobro uspijeva – u tome mu pomaže i, čini se, prilično dobro poznavanje povijesti, zemljopisa, geologije prostorā koje dubinski istražuje i kojima se kreće, poznavanje političkih i drugih druš-tvenih događaja koji su te prostore obilježili. Slobodno se, bez zapreka, od maloga dućana u zabačenu poljskome selu, uspijeva pružiti do vremena kada su širim, istočnim prostranstvima tutnjala zaboravljena i izumrla plemena, ili još dublje, kada na njima nije bilo ničega, osim možda kakvih fosila, pijeska i vode, prašine... U ovakvome pristupu razaznaje se ono arhetipsko dječačko i muško – autor se njime suvereno služi vješto ga razvijajući i kroz druge srodne komponente – putovanja automobilom na puste i slabo istražene prostore, podršku muške subraće koja kao ispomoć s njim kreću prema avan-turi u nepoznato, zatim pomoć muškaraca, uglavnom vodiča po teško pristupačnim predjelima, koje na putu susreću, kroz noćenja na ne uvijek privlačnim niti udobnim odredištima, hranjenje hranom iz konzerve, sklonost alkoholu, te puno nedefinirane čežnje, melankolije, tuge – zapravo dječačke ljubavi prema svijetu i svemu lijepome i ružnome, sretnom i nesretnom u njemu, putem nejasne težnje k sjedinjenju s njim, obu-hvaćanju, dolasku na mjesto unutar kojega je sve postojeće moguće spoznati kao jednu smislenu misaonu cjelinu...

No muško načelo u Stasiukovu djelu nije dovedeno do destruktivne krajnosti, do pa-roksizma kakva prepoznajemo u temeljnim oblikovanjima ljudske povijesti – on nije vo-đen osvajačkim žudnjama u klasičnome smislu, žudnjama za pokoravanjem i otimanjem, za posjedovanjem materijalnoga, već, naprotiv, zazire od toga, utapajući se u nema-terijalnom, u spoznajno imaginarnom, poetski stvaralačkom, u onome bitno tvorbenome za postojanje.

Područje Niskoga Beskida u Poljskoj, kamo se pripovjedač doselio, bilo je posve opus-tošeno – šezdeset i tri kuće koje su ondje nekada postojale, propale su, raspale se, izgorjele. U okolici nije bilo nikoga, samo groblja, duhovi ljudi. Kroz tu očišćenost i prazninu junak pripovijesti dolazi u doticaj s duhovima prošlosti, onima ne tako davnim, koji su obilježili poljski prostor – u mogućnosti je da, kao u pjesničkoj halucinaciji, čuje vriskove, vidi bježanja ljudi, da dokuči političke kontekste, klasne netrpeljivosti, nacio-nalnu mržnju, i, kako kaže, blagoslov kremaljskog ljudoždera.

No i u povijesnim procesima Stasiuk, što je jedno od njegovih obilježja, nalazi duboko zajedništvo s prirodnim pokretima, s tektonskim pomicanjima i poremećajima, sa „sr-sima koji su prolazili od Kamčatke do Labe“. Vrlo brzo postaje svjestan činjenice da nije došao u prirodnu idilu, već da se u, površinski takvom kontekstu, još tješnje sljubio s tragovima kataklizme. Shvaća da je na tome prostoru, i šire, kolektivno proždrlo in-dividualno, čak i doslovno – materijali od kojih su građene stare crkve, svetišta, kuće... uzeti su za gradnju štagljeva i štala, na takozvanome zajedničkome poljoprivrednome dobru, na kojemu su, u vrijeme dok je ono još radilo, ljudi koji su ondje živjeli još uvijek imali staru svijest – onu kmetova naviklih na podaništvo i tlaku, neosviještenu svijest koja je stanovala u navikama i uspomenama na imanja, dvorce, vlasteline o kojima se pričalo s nostalgijom...

Važan je susret pripovjedača romana „Istok“ s Rusijom, njegovo prisjećanje na svoj prvi posjet državi u čijoj je sjeni, kako kaže, proteklo njegovo djetinjstvo. Susret je dugo odga-đao, dogodio se tek 2006. godine, kada je napokon posjetio duhovnu domovinu svojega poljoprivrednoga dobra. I pri opisima ruskih predjela, građevina, prostora, ljudi, i kas-nije, kada dolazi u Sibir, Mongoliju i Kinu, Stasiukov pristup izvanredno bilježi po-vezanosti geologije i psihologije, konkretne i zbiljske prirodne tvari i nevidljivih, za-pletenih, ali i predvidljivih, često iracionalnih sila koje tvore ljudsku duševnost.

Istovremeno, autor ispisuje nedvosmislenu kritiku mongolsko-ruskoga divljaštva, no ne zaboravlja dotaknuti robovsku svijest vlastita naroda. Naročito se može osjetiti svo-jevrsna želja za povratkom duga nijemim duhovima umrlih, poginulih, pobijenih, pro-tjeranih – kada razmišlja o Drugome svjetskom ratu i posljedicama koje su se nakon rata, također nemilosrdno, u obliku sovjetskoga komunizma, odrazile na Poljsku. Putem sje-ćanja na događaje iz vlastita života (Stasiuk je rođen 1960.), na roditelje i druge pretke, aktualizira se misaonost, analitičnost povijesno-političkog tipa, kojoj je cilj stvoriti mrežu objašnjenja – što se, kako, zašto ovdje dogodilo?

Autor je ovdje gorak i neprikosnoven – proturječne slike povijesnih „istina“ rastvaraju se kao jasna i čvrsta slagalica, unutar koje se nižu prizori povijesti nasilja, brutalnosti, si-rovosti, pljačke i otimanja... Zamišljam sve to, kaže autor, kako ne bi nestalo...

Ali Stasiuk nije napola suspregnut, distanciran promatrač niti racionalnim uvidima pri-tiješnjen istraživač povijesnih činjenica – u njegovu doživljaju, poimanju prostora o ko-jima govori, prepoznaje se istovremeno potpuno predavanje, nalik predavanju stras-tvenoj ljubavi. Kada piše o prostorima, pejzažima, ljudima i povijesti, rečenica pjesnika Stasiuka puna je fizičke, taktilne osjetilnosti, i onda kada je ta taktilnost hrapava i bolna – i razoriteljski potencijal, u kojemu je prisutan nagon pripovjedača da se prepusti, stopi, izgubi i nestane u prostoru, erotski nagon koji je u stvari već postao aktom sjedinjenja, prerastajući u thanatos – intenzivno pulsira ovim rečenicama, upisujući se svojom ras-koši u doživljajnost čitatelja.

Sjajna je ironija kojom ovaj autor sagledava povijesno političke mijene – on kaže da nešto što čovjeku može izgledati kao pljačka i grabež, u stvari nije pljačka i grabež, već obrnuto – da to samo povijesna pravednost mijenja svoje mišljenje. Uostalom, na prostorima o kojima piše, kaže autor, nitko nije bio spreman na pravu pravcatu slobodu. Što se uopće može napraviti sa slobodom kada se živi između Istoka i Zapada. Ta ništa se ne može napraviti. Između straha i prezira.

Kritičan je Stasiuk i spram licemjerja poljskoga katolicizma, i u toj kritici ispisao je neke vrhunske, uistinu antologijske stranice (previše ste kukavice, previše djetinjasti da biste si mogli kreirati pravog pravcatog Boga... Kada ne bi imali niti jednoga Rusa, Nijemca ili Židova za opravdanje, ni onoga svoga papu ne bi imali za svoj poganski kult, kada ništa ne bi imali, samo pijesak, onda bi se vidjelo vjeruju li oni ili se samo brinu za narodno dobro...).

Njegov boravak u idiličnim seoskim krajolicima Poljske, koje opisuje neiscrpnim lirskim jezikom, kakav su sposobni doseći rijetko daroviti, ne može zanemariti činjenicu posto-janja koncentracijskih logora – uostalom, na svega tridesetak kilometara od njegova sela nalazio se logor Bełżec. Kada su u tome logoru spaljivali ljudska tijela na otvorenome, u selu se na prozorima hvatala mast, doznaje pripovjedač... Istovremeno, puk u selima uokolo živi kao da se ništa ne događa, hvaleći Nijemce kako su pristojni, jer im ne otimaju kokoši poput Rusa, već uredno plaćaju za njih. Naivni i nevini zauvijek, kaže au-tor.

Knjigom „Istok“ Andrej Stasiuk nedvosmisleno proziva i savjest vlastita naroda – naroda koji nije htio, i kao da ni dalje ne želi, znati što se događalo na tlu svoje zemlje, po-jedinaca koje, eventualno, zanima dokopati se židovskoga zlata koje možda još uvijek, među davno sagorjelim ili raspadnutim truplima, leži zakopano u istoj zemlji. Stasiuk uspostavlja nevjerojatno – i slikovno i duhovno – jasnu vezu sa svojim precima, pred-stavnicima svoga naroda, uspijevajući u pjesničko-literarnom transu uhvatiti nit prošlih vremena i svega važnog i presudnog, što je obilježilo ljude toga prostora, a sve zato da bi se, prije i ponad svega, posvetio grozoti progonstava i istrjebljenja koja su se događala upravo ondje, posred zavodljivo melankoličnih, šutljivih krajobraza, obraslih šumama to-pole.

Stvorio je pisac pritom duboku, jasnu, kontemplativnu sliku prožetu umjetnički snažnim izrazima koji, s jedne strane, obiluju bogatim književnim prizorima krajolika, prirode, kuća, ljudi a, s druge strane, progovara oštrom, nepotkupljivom kritikom društvene i povijesne prljavštine, kritikom koja se ne da zavesti ni od koga – nijednom ideologijom, partijom ili crkvom.

Jednako je s autorovim opisima i promišljanjima o ruskim, sibirskim, mongolskim, kines-kim predjelima gdje mu – također ponajviše u dodiru s krajolicima – uspijeva kons-truirati netipičnu, autonomnu vrstu svoje, mogli bismo je nazvati geografske metafizike, gdje se pomoću doživljaja prostora dolazi do najdubljih, transcedentalnih uvida i spoz-naja o smislu, cilju, počecima, traganju i kraju, završetku ljudskoga života i postojanja općenito, što je također jedna od intertekstualno prisutnih tema koju ova višeslojna knjiga razmatra.

Ovaj se roman može čitati i doživjeti kao svojevrsni roman spoznaje, odnosno traganje glavnoga protagonista za izgubljenim vremenom vlastita djetinjstva, odrastanja i mlade-naštva, koje je nešto posve deseto od onoga Proustova francuskoga, a čije su speci-fičnosti i temeljna određenja sažeta u samome naslovu – „Istok“. No Andrzeju Stasiuku, upravo kao što je to prije stotinjak godina uspjelo čuvenome francuskom piscu, uspijeva gustim, literarno visoko vrijednim tekstom te na krajnje neizravan način pokazati gdje prebivaju istina, Bog, pravednost, dobro, ljepota..., ne dovodeći u sumnju izvedbene ra-zine svojega romana.

Knjiga „Istok“, u svakome pogledu, predstavlja visoko ostvarenje suvremene europske književnosti, i više – njome se autor dodatno svrstava u red svjetski važnih pisaca, onih čije će djelo bilježiti, pamtiti i čitati pismeni i učeni ljudi vremena koje tek dolazi.