Nove objave

Roman nije samo rano književno proročanstvo o našem digitalnom dobu u kojem svakodnevno na Instagramu ili TikTok profilima pažljivo „kuriramo“, montiramo i ponavljamo vlastite idealizirane životne petlje. On je moćno povećalo kojim Bioy Casares dubinski promatra našu egzistencijalnu sudbinu. Kada se biološki život ugasi, budućnosti više nema; sve što je moglo biti nepovratno postaje ono što je bilo, a naš život ostaje tek završena, statična snimka u skladištu vremena. Pitanje koje Bioy ostavlja na kraju knjige mnogo je čudnije, jezivije i dublje od pukog tehnološkog pitanja...

Roman se svrstava u suvremenu hrvatsku prozu koja povezuje lokalni imaginarij, ljubavni zaplet i promišljanje baštine. Vrijedan je pozornosti zbog načina na koji autorica književno aktivira Jastrebarsko, pretvarajući ga u nositelja identitetskih, emotivnih i povijesnih značenja. Temeljna je ambicija djela afirmacija baštine, no tekst istodobno funkcionira i kao ljubavna priča, meditacija o sjećanju te kulturno-povijesna proza. Upravo se u toj vjeri u trajnost mjesta, priče i ljubavi potvrđuje temeljni smisao romana: zavičaj nije samo prostor koji se pamti, nego iskustvo koje se uvijek iznova književno osmišljava.

Život nakon Kafke nije i istovremeno jest roman o Kafki – nije ako se uzme u obzir autoričina namjera, ali jest kad se sagleda krajnji rezultat. Jer Kafka se prikrada poput duha iz boce iza svakog „ugla“ ovog romana, vreba iz svakog njegova grma, i sve – ili barem znatan dio toga – o čemu se u romanu pripovijeda motivirano je izvanjski, odnosno Kafkom.

Zbirka otvara prostor za teme koje suvremena domaća proza nerijetko zapostavlja. Likovi koji su zbog nepravde, trauma ili bolesti potisnuti na marginu društva rjeđe pronalaze mjesto u modernoj literaturi, koja se češće okreće pristupačnijim motivima. Izostankom takvih sudbina iz književnoga fokusa pojedinci postaju dodatno izolirani, a proza propušta analizirati sustav koji umjesto podrške nudi marginalizaciju. Stoga ova knjiga usmjerava pažnju na humanističku ulogu književnosti i naglašava potrebu za društvenom empatijom.

Obitelj sastavljena od jednog zbunjenog udomitelja i neobičnog nećaka itekako može funkcionirati. Kada su naklonost i želja za dijeljenjem iskreni, strahovi ne mogu uništiti veze.

NEOBJAVLJENI PULSKI RAZGOVOR iz 1993.

Akademik Nedjeljko Fabrio poznat je i kao „ratni predsjednik Društva hrvatskih književnika“, kojim je upravljao u tri mandata (1989. – 1995.) i za čijega je čelništva Društvu vraćeno izvorno ime iz 1900. (umjesto nakon II. svjetskog rata nametnutoga „genitivnog“ naziva Društvo književnika Hrvatske, vraćeno mu je ime Društvo hrvatskih književnika).

Izvor: Radio Pula, emisija Degostacija; utorak, 23. studenoga 1993., od 20 do 22 sata. Urednik i suvoditelj Damir Burić, suvoditelj David Ivić, kojemu zahvaljujemo za snimak.

U tiskanome obliku izišlo nedavno u časopisu za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“, br. 3-4, Pula, 2025., str. 12-33. Nakladnik: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula. Glavni urednik: Boris Domagoj Biletić.

Ovo je knjiga o moći i nemoći ljubavi – i o moći poezije da sve te faze preobrazi u umjetnički cjelovit, stilski virtuozan izraz.

U povodu čitanja ponovljenog izdanja jedne davne zbirke... Nova prilika Biletićeve zbirke, nakon tri i pol desetljeća, dvije grude konstantno uvećava i stalno vraća na sebe. Jednu válja vrijeme preuzimanjem pitanja (zašto ponovljeno izdanje jedne davne zbirke?) i odgovora (bilo je vrijeme kad smo /još/ pisali dobre pjesme). Drugu pak válja prostor (tzv. provincijski), zbog čega je izlazak iz bezidejnosti odgađanja i krzmanja (književna okruženja) uistinu bio, dijelom i do danas ostao – sizifovski posao.

Dana 21. svibnja brojač posjeta zabilježio je prijelaz praga od 800 tisuća ulaza na stranice „STAVA“. Hvala čitateljima, kritičarima, autorima, nakladnicima... kolegicama i kolegama. Idemo dalje!

U povodu odlaska Veljka Barbierija (Split, 1950. – Makarska, 2026.)...