Nove objave

Po povratku iz konfinacije u Bergamu, gdje je boravio od travnja 1941. do studenoga 1943., Božo Milanović, svećenik Tršćanske i Koparske biskupije, ponovno je u Trstu pokrenuo izdavačku djelatnost Društva sv. Mohora za Istru. U novim političkim prilikama kada, nakon kapitulacije Italije, vlast preuzimaju Nijemci, Milanović je dopuštenje za izdavanje kalendara (za godine 1944. i 1945.) te Prve čitanke za hrvatske škole u Istri zatražio od njemačke vlasti u Trstu. Sve to izazvalo je lavinu napada iz redova Oblasnoga Narodnooslobodilačkog odbora (ONOO) za Istru. Optuživan je da je dopuštenja dobio zbog suradnje s Nijemcima, a izneseni su i drugi „dokazi“ o njegovu „izdajničkom“ radu. Nakon potpisivanja sporazuma između predstavnika Narodnooslobodilačkoga pokreta (NOP-a) i Milanovića u Trstu, 16. srpnja 1945., stvar se potpuno mijenja – od neprijatelja odjednom postaje poželjan suradnik. No, Milanovićevo traženje da se Prva čitanka koristi u hrvatskim školama ili slobodno prodaje nije prihvaćeno. Novoj je, komunističkoj  vlasti njezin kršćanski temelj, izražen posebno u pričicama i pjesmicama, toliko smetao da im je prihvatljivijim bilo otkupiti gotovo čitavu nakladu (24.000 primjeraka), a potom je prodati, i to kao „stari papir“ Tvornici papira u Rijeci.

Zbirka sadrži osebujan pjesnički idiolekt i, posebice, ostvaruje autorsku namjeru da nam podastre svjetonazor prema kojemu i male i najmanje stvari imaju svoju vrijednost te ostavljaju dublji trag i pobuđuju na spoznaje i refleksije o životu i svijetu u kojemu svakodnevno obitavamo tražeći i žudeći esenciju.

U knjizi nema introspekcije, ali život je prikazan u njegovim najdubljim dimenzijama. I nakon svega – radost, baš zbog življenja samog, na cesti sreće, u naizgled paradoksalnoj kombinaciji čuvarkuće i vagabunda, jer se u jednoj osobi mogu spojiti istodobna vezanost za dom i pustolovina. Olja Knežević napisala je odličan roman, vezan za svijet i dom, bez tragike, s vrhunskom ironijom i vitalizmom.

Poštovani čitatelji i suradnici, nakladnici i autori! Ovih je dana naš brojač pokazao preko petsto tisuća ulaza na stranice vašega i našega „STAVA“. Prvu smo kritiku objavili 5. veljače 2018. godine. Pa da nema književne kritike i da ju se ne čita... Svima hvala na suradnji, podršci i povjerenju. Idemo dalje!

Neće biti suvišno naglasimo li da je Loredana Bogliun pjesnikinja na zavičajnom dijalektu, da se odlučila poetski izražavati pretežno (ili čak isključivo) na starinskom lokalnom govoru nevelike difuzije i ograničene mogućnosti recepcije. Ali učinila je to ne s namjerom da bude tajanstvena ili apartna nego da iskoristi ekspresivne moći nataložene konkretnosti leksika i da sačuva tragove istroromanskoga jezika koji se autonomno razvio još na antičkim temeljima. Izbor vernakularnog idioma manje je sentimentalan a više kulturalan, jer vodnjanskim ni sama autorica ne govori u svakodnevici, ali ga osjeća duboko materinskim (zapravo, baš noninskim) i utoliko pogodnim, čak nužnim da bi na njemu prikazala slojevitost življenja i propadanja omiljene sredine, takoreći progovorila i u ime onih koji to nisu umjeli ili nisu stigli učiniti.

Veselko Koroman autor je bogata i svestrana rukopisa, jedan od rijetkih (po)svećenika (hrvatske) riječi, skroman, tih i mudar čovjek; drag i nenametljiv sugovornik obvezujuće, sudbinske o/poruke. Veće i znakovitije no što hrvatska kultura to može priznati, poglavito jer je riječ o imenu za kojega gospodari kulturne/društvene moći nisu pokazivali odveć primjeren interes. Unatoč nagradama i visokim priznanjima te uglednim akademskim članstvima, Koroman je samozatajno živio svoje (pjesničko) poslanje, (biblijski smjerno) iščekujući... Smrt Veselka Koromana trajan je gubitak za hrvatsku književnu kulturu. „Skriven u slovu“ otišao je onim „smjerom iz kojeg se ne vraća“. Za svojim knjigama (punih bolova raznih./ I veselja čistog/što nikle su tu, iz tla...), rekao bi Petar Gudelj, među besmrtnike koji čekaju da ih se upiše u kameno prijestolje velikana, da posve slobodno parafraziramo njegovu antologijsku Pastoralu kamenja. U veliku Povijest hrvatskih slova u kojoj je njegova riječ i povlaštena pjesnička baština i trajna obveza. Nadam se samo da će se o Koromanovu velikome djelu pisati i svjedočiti i više i bolje. Primjereno književnim zaslugama, no svakako više no što su to radili njegovi često nezahvalni suvremenici.    

Čileanskoga pjesnika, sveučilišnoga profesora i esejista hrvatskih korijena, akademika Andrésa Moralesa Milohnića kritika smatra jednim od najboljih hispanoameričkih pjesnika srednjega naraštaja... Uz Antonija Skármetu, Juana Mihovilovicha i Ramóna Díaza Eterovica, ovaj autor pripada skupini čileanskih književnika hrvatskih korijena koji predstavljaju sam vrh književnosti te južnoameričke zemlje.

Zvane je Črnja bio viđen i poštovan intelektualac svoga vremena i vodećih misaonih ljudi istoga doba, pa i u protivnika i čak neprijatelja mu (kojih nije manjkalo), njegovo sveukupno djelo (poezija, esejistika, kulturološke sinteze i studije, kritika i polemike, memoaristika, filmologija, književni prijevodi, dramski tekstovi, publicistika...) čini ga žanrovski najsvestranijim hrvatskim piscem iz Istre u XX. stoljeću. A kako bi on djelovao u današnjim uvjetima i prilikama europskim, hrvatskim i poglavito istarskim, posredno i riječkim i onoga kraja, kako bi se nosio i kako bi reagirao, što bi činio ili pokušao napraviti bar na polju kulture, to ne možemo sa sigurnošću tvrditi, a kamoli znati. Ali, da ne bi šutio, da bi poticao, stvarao i angažirao se ondje gdje mu je mjesto, svakako u epicentru živa zbivanja i duhovnih kretanja, najprije onih zavičajnih, u to nema sumnje, čemu su potvrdom upravo život mu i djelo. Ni Istra, poglavito ona kulturna, zacijelo bez njegove pojave ne bi bila ista, naprotiv. Ako „ništa“ drugo, kulturna bi slika zavičaja bila znatno skromnijeg sadržaja, još manje snošljiva, humanistički i stvaralački zacijelo, a i ljudski sigurno siromašnija. I zato Zvane Črnja – uzevši ukupnost njegove kreativne pojave sa svim proturječjima i, prema vlastitu priznanju, svojedobnim ozbiljnim komunističkim „aberacijama“ – ponovimo, bez sumnje i bez ostatka jest najznačajniji hrvatski pisac podrijetlom iz Istre u čitavu 20. stoljeću. Danas je to bjelodana činjenica.

Riječ je o knjizi proznih i pjesničkih formi, u tom smislu eklektičnoj i „hibridna“ žanra, autora Tomislava Milohanića, već desetljećima jednoga od istaknutijih hrvatskih književnika u Istri, prepoznatoga i u matičnome toku nacionalne književnosti.

U ovoj zbirci ne postoji pjesma kojoj bismo dali zamjerku s ijedne literarne razine. Sve je poetički koherentno, stilski uglačano, pjesnički domišljeno. Mogli bismo reći kako je pjesnički izraz Darije Žilić jako razvijen i kako će u budućnosti tražiti nove izazove da bi se i dalje razvijao. Moja bi skromna kritičarska želja bila da i dalje ostane u ispovjednoj poetici.