Nove objave

NEOBJAVLJENI PULSKI RAZGOVOR iz 1993.

Akademik Nedjeljko Fabrio poznat je i kao „ratni predsjednik Društva hrvatskih književnika“, kojim je upravljao u tri mandata (1989. – 1995.) i za čijega je čelništva Društvu vraćeno izvorno ime iz 1900. (umjesto nakon II. svjetskog rata nametnutoga „genitivnog“ naziva Društvo književnika Hrvatske, vraćeno mu je ime Društvo hrvatskih književnika).

Izvor: Radio Pula, emisija Degostacija; utorak, 23. studenoga 1993., od 20 do 22 sata. Urednik i suvoditelj Damir Burić, suvoditelj David Ivić, kojemu zahvaljujemo za snimak.

U tiskanome obliku izišlo nedavno u časopisu za književnost, umjetnost i kulturu „Nova Istra“, br. 3-4, Pula, 2025., str. 12-33. Nakladnik: Istarski ogranak Društva hrvatskih književnika Pula. Glavni urednik: Boris Domagoj Biletić.

Dana 21. svibnja brojač posjeta zabilježio je prijelaz praga od 800 tisuća ulaza na stranice „STAVA“. Hvala čitateljima, kritičarima, autorima, nakladnicima... kolegicama i kolegama. Idemo dalje!

U povodu odlaska Veljka Barbierija (Split, 1950. – Makarska, 2026.)... 

70 godina filma pod zvijezdama u Puli nepotrebna je (foto)monografija! Od grafičke nečitljivosti, vizualne i fotografske neprepoznatljivosti, preko pretencioznih uvodnika, ponajviše nesvrhovitih, sadržajno i tematski promašenih tekstova, festivalske statističke gnjavaže, suhoparnih popisa nagrada, vrlo dobroga pogovora do blijede bibliografije... Sve zajedno daleko je ispod značaja koji zaslužuje šarolika povijest Puljskoga filmskoga festivala u njegovu gradu. Iz takve koncepcijski nepromišljene i posve amaterski uređene monografije ne saznajemo ništa o povijesti Festivala što već nismo znali, a podosta toga što smo otprije znali nije uvršteno, i ne saznajemo, što svaki zainteresirani znatiželjan čitatelj očekuje... Kako je i koliko je ova knjiga zapažena i prihvaćena u javnosti, napose u hrvatskoj filmskoj zajednici i gradu Puli, govori činjenica da nakon gotovo tri godine od njezina objavljivanja nije izašla niti jedna ozbiljnija recenzija ili kritički prikaz (osim standardno afirmativnih novinarskih osvrta prilikom predstavljanja i nekoliko panegiričkih intervjua) do ovoga. Sve u svemu, nimalo jeftina (foto)monografija ugledala je svjetlo dana, a nije trebala. Bačeni festivalski novci, ili u puljskom (puležanskom), ali ne talijanskom, prijevodu: škoda festivalskih šoldi.

Ovo djelo od čitatelja ne traži da dođe do jasnog zaključka, nego da promijeni način na koji podnosi neizvjesnost i složenost. Ambivalencija nije iznimka nego normalno stanje psihe – jer naše emocije rijetko dolaze „čiste“. Zato je u teorijama, poput ove u Željke Matijašević, ambivalencija ključna: opisuje kako psiha stvarno funkcionira, a ne kako bismo voljeli da funkcionira (crno, bijelo, jasno i jednoznačno)... Dakle „sivo“ nije sredina između crnog i bijelog, nego kritička pozicija unutar njihova odnosa.

Zbirka je slojevita cjelina u kojoj se ljubavni diskurs, metafizička napetost, metapoetički uvidi i stalna igra antiteza prepliću u jedinstvenu poetsku kozmologiju. Po mom sudu, ovo je najzrelija Šalatova zbirka u kojoj se lakoća pisanja prepoznaje i kao umijeće i kao ushit i kao osobna istina. Njome je svakako značajno obogaćena hrvatska poetska scena, svaki čitatelj i čitateljica žedni emotivne i mudrosne poetske riječi.

Nije posrijedi tek još jedna memoarska knjiga o djetinjstvu i mladosti, a još manje knjiga čiji se pripovjedački kapital u svojemu semantičkom polju ne može lišiti literarnog naslijeđa pretka obvezujućih odjeka u nacionalnoj književnoj memoriji. Štoviše, Novakova knjiga, napisana u zrelim godinama, obiljem narativnih činjenica svjedoči o tome da izlet u prostore literature nije tek sentimentalno prebiranje po uzbudljivoj životnoj davnini, koliko istinska potreba da se pričom sačuva vrijeme trajno upisano u autorov život i njegovu biografiju. A kada se to uradi uvjerljivo i pripovjedački zrelo, duboko proživljeno i bez sentimentalnosti, k tome i sa zavidnom stilskom kulturom, eto razloga zašto uroniti u Novakovu davninu. I zašto se s pravom nadamo novim stranicama!

Autorica svoj kritički pristup prilagođava svakom djelu, izbjegavajući shematičnost i klišeiziranost. Umjetničkim ostvarenjima odgovara kreativnom esejistikom, narativnom energijom i stilističkim uvidima. Završni dio knjige pokazuje kako se njezin kritički glas zna preoblikovati i proširiti, dok cijela knjiga potvrđuje da je riječ o djelu koje snažno potiče čitanje, promišljanje i dijalog s književnošću – o djelu koje i samo nosi obilježja umjetničkog ostvarenja.

Treća dob prvi je dio svojevrsne irske trilogije o životnim putovima irskih umjetnika. Knjiga je autorici 2020. donijela prestižnu Goncourtovu nagradu za prvi roman. U njemu Besserie pokazuje iznimnu mjeru u suptilnom prožimanju dokumentarnog i imaginativnog. U prostoru između tišine i riječi, između slave i samoće, nastaje knjiga koja ne viče, nego šapuće – i upravo zato dugo odzvanja.

Slijedom ove i drugih Zorkinih knjiga zaključujemo da ova profinjena dama zna uživati u  onome što je okružuje, ali kao osjećajnu dušu boli je nepravda i okrutnost prema svemu živomu – prirodi, životinji, čovjeku... Poziv na putovanje uspješan je spoj i onoga lijepog i onoga ružnog, što zapravo sve čini naš život.