Nove objave

Nije posrijedi tek još jedna memoarska knjiga o djetinjstvu i mladosti, a još manje knjiga čiji se pripovjedački kapital u svojemu semantičkom polju ne može lišiti literarnog naslijeđa pretka obvezujućih odjeka u nacionalnoj književnoj memoriji. Štoviše, Novakova knjiga, napisana u zrelim godinama, obiljem narativnih činjenica svjedoči o tome da izlet u prostore literature nije tek sentimentalno prebiranje po uzbudljivoj životnoj davnini, koliko istinska potreba da se pričom sačuva vrijeme trajno upisano u autorov život i njegovu biografiju. A kada se to uradi uvjerljivo i pripovjedački zrelo, duboko proživljeno i bez sentimentalnosti, k tome i sa zavidnom stilskom kulturom, eto razloga zašto uroniti u Novakovu davninu. I zašto se s pravom nadamo novim stranicama!

Treća dob prvi je dio svojevrsne irske trilogije o životnim putovima irskih umjetnika. Knjiga je autorici 2020. donijela prestižnu Goncourtovu nagradu za prvi roman. U njemu Besserie pokazuje iznimnu mjeru u suptilnom prožimanju dokumentarnog i imaginativnog. U prostoru između tišine i riječi, između slave i samoće, nastaje knjiga koja ne viče, nego šapuće – i upravo zato dugo odzvanja.

Slijedom ove i drugih Zorkinih knjiga zaključujemo da ova profinjena dama zna uživati u  onome što je okružuje, ali kao osjećajnu dušu boli je nepravda i okrutnost prema svemu živomu – prirodi, životinji, čovjeku... Poziv na putovanje uspješan je spoj i onoga lijepog i onoga ružnog, što zapravo sve čini naš život. 

Ovdje nema katarze, nema pobjede niti iskupljenja. Posljednje stranice nisu porazne zbog naglašenog nasilja, nego zbog osjećaja neizbježnosti – sve se odvija onako kako se moralo dogoditi, jednom kad su već prve granice prijeđene... Ako je nada u romanu uopće prisutna, onda ona ne leži u obećanju promjene, nego u sposobnosti da prepoznamo što se to događa upravo dok se događa. Možda to nije dovoljno da se zaustavi raspad, ali može biti dovoljno da se ne izgubi svijest o njemu. A ta je svijest posljednja krhka granica gdje civilizacija još uvijek nije sasvim poražena.

Samom činjenicom da je odabrao najradikalniju dekadu svoga života, Brezinščak svojoj domovini nameće obvezu propitivanja povijesnih slabosti hrvatskoga društva i nacionalnoga bića, iskoračenog, najbolje je reći naglo, u labirinte (ne)ostvarivih demokratskih vrednota. Referirajući se na fragmentarne zapise iz ciklusa Moje razgolićeno srce, Ch. Baudelairea, Z. Zima drži kako bi ovaj pamćeni francuski pjesnik mogao biti ključ za čitanje romana Traganje za samim sobom. Složio bih se, ali samo u beogradskom izdanju. U aktualnom, dopunjenom, tu bih radije rekao – glava jedno, tijelo drugo – Hiron, inteligentan, civiliziran i ljubazan, stručnjak za umjetnost, jarac i kotrljan zajedno. Zašto bi netko bio samo prč, a neposvećen bogu Sunca. Zapravo, i ne znam što to treba ljudima: za zlato će izopćiti, ubiti, ispirat će rijeke, a ne znaju da žensko tijelo sadrži šest puta više zlata od muškoga. Dobro došli u budućnost!  

Kao važan svjedok ne samo svoga autora, a time i svjedok vremena jedne i dalje prestižne književne prakse, najnovija Primorčeva knjiga poželjan je i dobrodošao orijentir svakome istraživaču i/li slučajnom namjerniku na putu kroz modernu hrvatsku prozu dok u našem „vrlom novom svijetu“ bujaju strahovi što od umjetne inteligencije, što od političkih huligana i avanturista. Pisana jasno i jednostavno, moderno i angažirano, i ova (u međuvremenu Nagradom „Julije Benešić“ za kritiku ovjenčana) knjiga Strahimira Primorca ide u red onih koje doista ne samo da čuvaju „vjeru u priču“, nego je i prenose s punim povjerenjem u onoga tko priče javno čita.

Zweigovo samoubojstvo 1942. godine u Brazilu ne bismo trebali čitati kao poraz intelekta, nego kao izraz dubokog očaja čovjeka koji više nije prepoznavao svijet u kojemu je odrastao i živio. „Jučerašnji svijet“ stoga postaje elegijom, ali i moralnom opomenom: brzinsko upozorenje na to kako se urušavaju vrijednosti koje držimo neupitnima.

U snažnoj napetosti između želje i razočaranja ruše se stereotipi i dovode se u pitanje sentimentalni obrasci. Zapisi 100 slomljenih žena i jedna podmetnuta jabuka neizravno govore o društvenoj površnosti, banalnosti i ispraznosti, a zaoštrenije u zapisima-groteskama: o skrivenom, potisnutom, tabuiziranom, kao što su ljudske mane (ne samo ženske), seksualni poticaji, unutarnje sjene i nezadovoljstvo međuljudskim odnosima. O tankoj niti visi razlika između jabuke u simboličnom značenju i slomljenih žena u stvarnosti. U inverziji naslova ovoga prikaza uspostavlja se kritička ravnoteža između temeljnih ljudskih osjećaja razočaranosti i ljubavi, temeljnih autorskih prijepora između riječi i njihova izbora, te stvaranja književna djela kao nove dimenzije stvarnoga svijeta.

Čapekova priča o stroju koji ima gotovo apsolutnu moć i koji čovječanstvo dovodi do ruba propasti danas se vjerojatno prije čini kao skorašnji scenarij stvarnoga svijeta nego kao puka znanstvenofantastična spekulacija. Bila je to, sve u svemu, pomalo vizionarska slika. Za Čapeka to i nije bilo naročito neuobičajeno, kao da mu je vizionarstvo nekim čudom bilo urođeno. No nije. Ono je proizlazilo iz njegovog akribičnog odnosa prema aktualnom svijetu koji je pomno secirao, da bi zatim u književnim tekstovima svoja opažanja, poput kakvog dobro istrenirana prognostičara, zapanjujuće pronicljivo projicirao u budućnost.

U upornosti toka Krasznahorkai podsjeća na Becketta, ali dok Beckett ostavlja prazninu, ovdje je riječ o svijetu prezasićenu smislom, pravilima i značenjima, svijetu u kojemu rutinska normalnost može biti opasna koliko i spektakularno nasilje... Krasznahorkai je rijedak pisac koji suvremenom svijetu ne govori ono što želi čuti, nego ono što mora čuti.