Nove objave

Bez ljudi koji su kreativni put započeli u ovome pulskom književnom klubu i časopisu – pod mentorstvom Profesorice – slika književne i kulturne općenito, znanstvene, intelektualne... Istre, pa i širega podneblja, danas bi zacijelo bila osjetno i umnogome siromašnija. I zato, ali ne samo zato, opetovano pitanje nekim današnjima, koji se drže upućenim i odgovornim intelektualcima: Zašto se, primjerice, Katedra za hrvatsku književnost Odsjeka za kroatistiku Filozofskoga fakulteta Sveučilišta Jurja Dobrile u Puli ne bi nazvala imenom dr. sc. LJUBICE IVEZIĆ (Sisak, 1915. – Pula, 1995.), hrabre, angažirane, beskompromisne intelektualke koja nema nijedno obilježje u svome gradu kojemu je toliko dala?! Tko bi se tomu danas usprotivio i kojim argumentima?

Od početnih redaka do svojevrsnih epiloških slojeva teksta, uvijek se iznova postavlja pitanje cijene osobne slobode u škarama između kompromisa s političkim cinizmom na jednoj strani i lagodne svakodnevice na drugoj te naglašava etička nepredvidljivost „slučajeva“, posebno onih koji su obavijeni sindromom malih sredina u kojima pobuna protiv hipstersko-malograđanske tiranije može završiti na širokom i nestabilnom polju bitke za osobne slobode, ali i pod stalnom ugrozom sramotnoga pada u oportunizam nasuprot radikalnoj odluci o vlastitoj pogibli...    

Tekst je romana do te mjere lišen viška riječi, pročišćen i sažet da na trenutke nalikuje kemijskom postupaku prekapljivanja, postaje svojevrstan jezični destilat kojim se proza toliko približila poeziji da je nedostajao samo korak do prekoračenja te lelujave granice...

Svejedno kojim slogom prevladavaju pojedine stranice, vjerskim dojmovima i doživljajima, erudicijom i (povijesnim) znanjima ili pak slikama književnih i pjesničkih uzbuđenja, njima uvijek progovara svjedokinja nahranjena obilnim plodovima radosti i milosti kojom ju je Sveta Zemlja okrijepila i nadahnula za nove životne izazove. Knjiga je stoga iskrena zahvala za darove koje je doživjela u Svetoj Zemlji i koje, zaogrnute u istinsko književno ruho, želi nesebično podijeliti sa svojim čitateljem. Čitanje knjige zato je radostan susret čitatelja s mjestima kršćanske vjere u kojima Svemogući/Stvoritelj objavljuje svoju (sve)prisutnost, u riječima vjerski iskrenima i nadahnutima, književno privlačnima i uvjerljivima. Koje pozivaju na druženje s autoričinim darovima i na (osobno) hodočašće!

Tema: KNJIŽEVNOST I FILOZOFIJA, FILOZOFIJA I KNJIŽEVNOST

Pula, 20. i 21. listopada 2023.

...Ta širina, bez ideološke isključivosti, utemeljena na nacionalnom i socijalnom programu, omogućila je da se u pokretu nađu razni, pa i ideološki suprotstavljeni slojevi istarskoga društva: hrvatski narodnjaci, svećenici, komunisti, Talijani... Kasnije, kad NOP prerasta u socijalističku revoluciju, u Istru dolaze dogmatsko-boljševički kadrovi da „discipliniraju“ neposlušne Istrane. I događa se drama – istinski antifašisti, među kojima susrećemo i pripadnike „Partije“, stigmatizirani su od te dogmatsko-staljinističke struje kao narodni neprijatelji i fašisti. Tako, prema riječima Oriane Fallacci, poznate talijanske novinarke, antifašizam ponekad postaje najopasniji fašizam...

Upravo u Ujeviću, čijoj povezanosti s Nietzscheom posvećuje nekoliko najvažnijih eseja u knjizi, autor pokazuje da je on nietzscheanski „sumrak bogova“ u hrvatskoj književnosti izveo radikalnije i od samoga Krleže te da je oslanjanjem na čistu oslobođenost, neizvjesnost i rastvorenost duhovnoga svijeta izveo najtemeljitiju duhovnu pustolovinu hrvatske poezije pa i cijele književnosti. Time Lučićevi eseji postaju fundamentalni i za odnos općeeuropskih i domaćih duhovnih iznašašća, odnos filozofije i poezije, odnosno pjevanja i mišljenja u heideggerovskome smislu...

Ivan Lovrenović iznosi pred nas emotivnu analizu vlastitog porobljenog srca, svoju privatnu „oštećenu popudbinu“, autobiografski zapis u formi romana koji razbacane obiteljske grane pokušava povezati u čvrst snop sjećanja i odgovora o sudbini njegova oca, ali i o svojoj vlastitoj – pokazat će se – toliko ovisnoj o onome kojeg nikad nije upoznao, a kojeg poznaje tek površno, posredno preko različitih izvora, pa i vlastitih cjeloživotnih noćnih mora u kojima je protagonist upravo on: otac nepoznanica i fantom u čijoj sjeni autor živi cijeli život. Ovo je velika i važna knjiga o ranjenim i dobrim ljudima koji su izdržali...

Kao čovjek visokih moralnih načela, kojemu je stalo do krjeposti, Tolić nije pristajao na kompromis  kako bi se dodvorio gospodarima hrvatske stvarnosti, bez obzira na položaj, funkciju, stranačke odore. Uspravan i ustrajan u svojim načelima, nije se skrivao iza politike, autoriteta, institucija. Teme o kojima piše i imena koja proziva Tolić uvijek naziva pravim imenom i spreman je platiti cijenu kako bi o/branio pravo na svoje mišljenje, ljudsko dostojanstvo, moralni i nacionalni integritet. U šutnji i prijeziru moćnika vidio je znakove njihovih slabosti, ali i potvrdu ispravnosti svojih istupa u kojima izrečene istine bivaju veće što vrijeme više odmiče! U razumijevanju novije hrvatske povijesti u kontekstu europskih globalizacijskih konfiguracija, neke su njegove dijagnoze uistinu nezaobilazive! A u hrvatskoj publicistici i književnosti, primjeri su vrsnoga političkog štiva i spisateljskog umijeća dubokog, povijesnog traga...

Među svim pravima koja manjini pripadaju najvažnije je ono da može sačuvati vlastito dostojanstvo. Ramous se u obranu dostojanstva svoga identiteta, prije svih drugih, odmjerio s ideologijom koja je pokrenula niz nesporazuma, a koji su nepovratno obilježili fizionomiju istro-kvarnerskoga područja i odredili životne sudbine tisuća ljudi. Malo ih je među njima prednost pred Stotinom tisuća dalo Nikome ili Nekome. Među potonjima bio je i Osvaldo Ramous...