Nove objave

Početkom lipnja bit će postavljene nove, suvremenije i preglednije stranice našega časopisa!

Sadržaj ove knjige-vodiča zasigurno bi mogao poslužiti kao poticaj i osnova za proširivanje projekta. U suradnji s Društvom hrvatskih književnika, Hrvatskim društvom pisaca i Društvom hrvatskih književnih prevodilaca mogao bi se, uz potporu Ministarstva kulture i medija te sredstvima iz europskih fondova, izraditi sveobuhvatan projekt pod nazivom „Književnim stazama diljem Hrvatske“...

Boris Domagoj Biletić u trima knjigama zajedničkoga naslova 'Istarsko troknjižje' oblikuje zanimljivo i poticajno štivo koje se odlikuje visokom kritičkom sviješću i kvalitetom, zrelošću i ozbiljnošću. Istra je, kao što bi rekao njegov slavni zemljak Matija Vlačić Ilirik, za Biletića 'dulcissima patria', koju on promatra „očima duše“ (Hamlet). Dapače, njegov uvijek posebno nadahnut diskurs o Istri – koja je u doslovnom i prenesenom smislu riječi 'patrimonium', ono što smo baštinili od očeva kao vlastitu suštinsku, identitetsku, intelektualnu, duhovnu i humanističku...

Posebnost ovih tekstova i njihova „zahtjevnost“ jest u prilično strogoj ujednačenosti u okviru deseteračkoga ili jedanaesteračkoga katrena s naizmjeničnom pravilnom rimom. Autor je iznašao neobično mnogo rima. Motivirajući čitateljski i spoznajni trenutak jest svojevrsni oblik lagane zagonetke što se razrješuje upravo završnim stihom, koji automatizmom rime i igrivošću jezikom, prvenstveno mlađemu čitatelju, sugerira odgovor...

Pisac je ušao u ženinu dušu, vidio ju je; ne njezino posrnuće kao žene koja ima muža i djecu, ne, već njezinu tugu i očaj, za nj ona je biće na gubitku. Pritom nije uljepšao njenu sliku – nije lijepa, opis njezina tijela, lica, hoda... odaje ženu koja već dotiče jesen života… S druge je strane slikar opisan kao polubog, muškarac božanstvenih osobina, nadaren, smion, uzvišen…

U ove autorice ni akribijsko čitanje stihova ne može do kraja dati odgovor na pitanja o svim mogućim poetskim referencama, kao ni denotirati uvijek ono što stihovi kazuju, odnosno ono na što ukazuju. Nije to niti verbalna kalamburistika, već puno složenije pitanje. Riječ je o nečemu iznad i izvan samoga smisla riječi, eseju u poeziji, znanstvenom istraživanju u stihovima... – o posebnome i osebujnom (među)žanru gotovo bez usporedbe u suvremenoj hrvatskoj književnosti...

Šešeljev mediteranizam, koji zarazno prianja uz duh romanskih jezika – pa tako i španjolskoga – prepun je istančanih južnjačkih slika i osjetilnosti...

Prozni je prvijenac Stanka Krnjića obilježen impulsima nemirnih i bolnih prisjećanja, od kojih se bježi i kojima se pribjegava, kao u stihovima „Daorske“ Luka Paljetka: „Zašto me usred noći sjećanje na vas budi, Daorsi, braćno, ne znam/Ono što znam nije pouzdano/sve curi kroz prste kao zrnje proje, a nju smo jeli, još osjećam joj okus…“ Čudovišna stvarnost romana „Ostavljeni“ počiva baš na takvome sjećanju, na sjećanju koje se obnavlja stalnim podražajima da se trauma prošlosti nadiđe i preboli...

Osnovni ton poezije Miljenka Stojića strogo je osoban. Poetsko-prozni govor, u kojemu najprije naziremo prozni tekst pa tek onda poeziju, jasan je, razgovijetan i upečatljiv. Premda se često sve čini poznatim i proživljenim – te preko toga prelazimo ne osvrćući se, Stojićeve pjesme čine da zastanemo i promislimo o naoko banalnim stvarima. Tu je dubina. Taj način kako tražimo-izražavamo svrhu življenja u prolaznosti, kako doživljavamo svoju povezanost s darovanim nam vremenom, svoju povezanost s drugima...

Posrijedi su istrišci djetinjstva i nepotpune mladosti, vizura djeteta u očima odrasla i iskusna čovjeka koji se upušta u pustolovinu u kojoj oživljuje sama sebe kao djeteta i nesvršena gimnazijalca. Baš onakva kakav je bio kad je poslan na Goli otok… o čemu ne doznajemo ništa, kao ni o tolikim prevažnim događajima koji su slijedili u zrelijoj Stamaćevoj dobi. Kakvo bi tek to štivo bilo!...